"IN MEMORIAM OF EKV" u magazinu "SVE U SVEMU" 04.11.2011.

EKV - 'Kao da je bilo nekad' Dokumentarni film - CEO iz jednog dela



http://www.filmoskop.com/film/365-ekv-kao-da-je-bilo-nekad



EKV - Kao da je bilo nekad (2008)

Dokumentarni film EKV - Kao da je bilo nekad je uzbudljiva i potresna priča o životu i smrti, stvaranju i zavisti, ljubavi i mržnji, usponu i padu. Svi članovi kreativnog jezgra EKV-a preminuli su u periodu od 1992. do 2002. godine. U trenutku smrti imali su 31 godinu (Ivica Vdović), 36 godina (Milan Mladenović), 38 godina (Bojan Pečar) i 43 godine (Margita Stefanović). Niko od njih nije ostavio biološke naslednike. S druge strane, teško je prebrojati autore koji i danas stvaraju pod uticajem ovog benda, iza kog je ostalo sedam studijskih i nekoliko koncertnih albuma. EKV - Kao da je bilo nekad nije film koji govori samo o tragičnoj sudbini grupe. U filmu se po prvi put na eksplicitan način govori o bizarnoj povezanosti režima bivše SFRJ i rock'n'rolla, posebno "novog talasa". Učesnici jasno i bez oklevanja govore o kobnim putevima droge koji su polazili iz komunističkog vrha tadašnje države, a završavali u stvaralačkom procesu čitave new wave generacije u Beogradu. Sudbina Ekatarine Velike oslikava najtragičniju, najintrigantniju i najvažniju priču o uzrocima i posledicama, o početku i kraju.

Govore: Dragiša Uskoković - Ćima, Ivan Fece - Firchie, Ivan Ranković - Raka, Marko Milivojević, Tanja Jovićević

Režija: Dušan Vesić

Žanr: Dokumentarni

Jezik: Srpski

Zemlja: Srbija


Scenario: Sandra Rančić, Dušan Vesić

Trajanje: 85 min.

----------------

http://www.happynovisad.com/film/ekv-kao-da-je-bilo-nekad-na-dvd-u.6152.html

"EKV – Kao da je bilo nekad" na DVD-u
Dokumentarni film „EKV – Kao da je bilo nekad“ reditelja Dušana Vesića, potresano svedočanstvo o umetnosti, životu i smrti generacije koja je obeležila muziku jedne države i jednog vremena, objavio je na DVD-u Multimedia Records. Film je bio prikazan na festivalu Cinema City 2009 u okviru selekcije Planet Rock.

Dokumentarac o domaćem muzičkom fenomenu Ekatarina Velika, u režiji Dušana Vesića, prikazuje uspon i tragičan pad značajnog sastava. Film je prvobitno bio prikazan kroz četiri epizode serije, nakon čega je autor stvorio jednu kompleksnu filmsku celinu o identitetu kulturno, muzički i socijalno bitnog benda za prostore nekadašnje Jugoslavije.

"EKV – Kao da je bilo nekad“ preispituje celo jedno vreme, društveno ustrojstvo i sistem, ocrtavajući teške karakteristike i mentalitet ljudi.

Dokumanterac problematizuje i otvara pitanje bolesti zavisnosti, kroz preispitivanje uticaja tadašnjeg režima, prikazuje nam intimne ispovesti prijatelja i saradnika benda, koji su bili uz njih u najtežim momentima, uz razne, često potresne, audio-vizuelne zapise. Ne morate biti ljubitelj zvuka ovog benda da biste osetili iskrenu emociju filma, ljubav, poštovanje, i saučešće u bolu za gubitkom četiri mlada i, pre svega, izuzetno talentovana člana benda EKV.

EKV - Dom Omladine Beograd

00:00 - Tonemo
03:40 - Amerika
08:25 - Voda
13:29 - Par godina za nas
17:53 - Budi sam
22:35 - Prvi i poslednji dan
26:04 - Kao da je bilo nekad
30:19 - Zemalja za nas
34:43 - Krug
37:49 - Ti si sav moj bol

Ekv Live - Brucošijada (1988)

EKV - Koncert u Novom Sadu '89

00:00 - 7 dana
07:07 - Par godina za nas
12:10 - Oci boje meda
16:42 - Pored mene
22:22 - Budi sam
27:28 - Nisam mislio na to
33:21 - Krug
36:28 - Zemlja za nas
40:38 - Ti si sav moj bol

EKV - Live 1992 - I deo

EKV - Live 1992 - II deo

KONCERT: EKV U CAFFE "KINGS" ~ KIKINDA 3.VIII '92.

Milan Mladenovic - Caura

Srce - EKV

Intervju: Bojan Pecar - Marsovci trce pocasni krug

Intervju Biljane Sasic, objavljen u casopisu "Cao" tokom 1989. godine

Bojan Pecar je cudan tip.
Nekomunikativan. Neprijatan. Ponekad i grub.
Ne daje intervjue.
Voli da zeza novinare.
Mrzovoljan...
Tako kazu...
Zovem ga telefonom. Ljubazan je. Pristaje i na razgovor.
Iznenadjena sam.
Odmah je stavio kaficu.

Bane (fotoreporter) i ja sadimo i cekamo Bojana, koji cangrlja soljicama.
Nes-kafa je "dobra".
Bojan je ljubazan.


...vi mladi, dobro otvorite oci, pogledajte sta se desava i kod nas i u svetu, i da dobro razmislite da biste mogli da napravite pravi izbor. Pogresan izbor moze da bude koban po jedinku. A da bi ste napravili pravi izbor morate mnogo toga da znate. Prema tome, ucite deco, volite se i budite pametni, ne podpadajte ni pod kakve uticaje...

BOJAN: Evo, pitaj me! Ne'znam sta bas hoces da ti pricam o sebi?

CAO: -Kreni, recimo od detinjstva: Kakav si bio kao klinac?

BOJAN: -Rodio sam se u Kneza Milosa, kod Londona. Kasnije sam se preselio u Dzordza Vasingtona, pa na Vidikovac, i na kraju evo me ovde, na Neimaru. Isao sam u muzicku skolu, paralelno sa osnovnom. Svirao sam violinu u klasi profesora Bobica. Bila je to smesna slika, kad vidis nejako dete, s'torbom na ledjima, blokom za likovno pod miskom, kesom s'patikama i violinom! Uz sve to i dnevni boravak. Naravno, kad si klinac nista ti to nije tesko, ali je "napolju" uvek bilo zanimljivije. Plodovi svega toga dosli su kasnije, samom mojom spoznajom zasto sam se ja toliko mucio, skripao tolike godine. Violina je jako nezgodan i tezak instrument za koji moras da utrosis mnogo vise vremena nogo za klavir, koji mnogo brze mozes da savladas. Zato je i bilo problema kako dete sa sest godina naterati da, umesto sutiranja lopte, vezba violinu. Zeleo sam napolje, a violinu sam voleo. Cak sam bio i talentovan za mnoge sportove.

CAO: -Da li si, vec u to vreme, bio izrazito visok?

BOJAN: -Ja sam bas naglo izrastao, izdzigljao, i to u drugom razredu gimnazije. Posle violine, presao sam na violu. Kod kuce sam poceo da sviram bas gitaru. U to vreme upisao sam kontrabas, cisto da bih naucio i taj instrument. Sviram gitaru, ali sam ostao veran svojim instrumentima s'cetri zice.

CAO: -Sviras li ponekad, za svoju dusu, na violi, kontrabasu?

BOJAN: -Ne. Nemam instrument. Ne mogu da ga nabavim, bar za sada. Zeleo bih da kupim violu, ali se ona jako tesko nabavlja.

CAO: -I, u koju si se srednju skoli upisao?

BOJAN: -U gimnaziju, naravno, i to Petu beogradsku. Nisam se proslavio na Saobracajnom fakultetu, dao sam samo prvi stepen i video da to nije "moje mesto", pa ga i napustio. Moje decastvo bilo je, mozda i obicno.

CAO: -Predpostavljam da je tada, kao sto se svima nama dogadjalo, bilo iprvih ljubavi, koje se jos i danas pamte.

BOJAN: -Normalno, bilo je i ljubavi i neljubavi...Bilo je svega. To su, obavezno bile-nesrecne ljubavi. Voleo sam devojcicu, koju sam satima satima znao strpljivo da cekam, negde skriven u nekoj kapiji, da me slucajno ona ne vidi, ili neko od drugara. Samo da je vidim! To mi je bilo dovoljno. Ne moram s'njom ni da pricam. Samo da je vidim...

CAO: -I onda stavis ruku na srce, da ona ne cuje koliko ti lupa...

BOJAN: -Da! Ma, i kolena su tu klecala... (Smeje se) A ne smes nikom da priznas, da te ne zezaju. Onda je, jednog dana, ona saznala, ali je ipak za druge to ostala, i dalje, tajna. Sramota te je, kad si tako mlad. Bila je to jedna vrlo lepa Vesna! I sad se vidimo, ponekad.

CAO: -Idemo dalje: a kad si poceo "zvanicno" da baratas s'pet zica, odnosno s' gitarom?

BOJAN: -Sve je to pocelo da mi se dogadja kad sam imao sest-sedam godina,
tj. kad sam posao u skolu.

CAO: -A, kad se pojavio prvi bend?

BOJAN: -Prvi put je bilo u gimnaziji, 2 razred. Moj drug, Enes i ja, s' pardrugova, napravili smo gimnaziski orkestar, koji se zvao "BG 5". U to vreme postojao je i bend "Limunovo drvo" u kojem je bio i Milan. Postojala je grupa "Tarkus" s'Bebi Dol- Draganom Saric i Marinom Svabic. Okupljali smo se oko Doma omladine. U to vreme bilo je i "Beogradsko leto", ako se secas pa smo satima cekali-do kasno u noc-da bi smo svirali negde u sitne sate... Bili smo prateci bend Preletu (Prelevicu). Mi smo bili klinci, a on je bio "veliki" pa je to nama, naravno, mnogo znacilo. A dosta dobro smo
svirali, cak iz nota, sto je za to vreme bilo vrlo retko - a i danas je... Klinci od sesnaest-sedamnaest godina pa sviraju iz nota?! Tako, to je bio moj prvi bend. Posle sam, kao pravi, rekao da mi je kao, dosta svega, i onda sam zajedno s'tadasnjom devojkom Mirom napravio bend. Prvo nas je bilo vise u bendu da bi smo, na kraju ostali samo Mira i ja - kao duo. Bio sam mlad i imao sam neki pop-zvuk u glavi, u to vreme naravno.

Snimili smo i plocu, koja se zvala "Perfektan dan za banana-ribe". Bio sam fasciniran Selindzerovim pricama u to vreme, i dao sam - u tom stilu - i ime ploci. Kad je ta ploca izasla, pojavila se, u to vreme i grupa "Katarina II": Gagi, Milan, Dule svirali su ono, na nekim marginalnim svirkama na Topciderskom brdu, i tako dalje... Medjutim, sve je to bilo dosta neozbiljno. Prakticno, bend postoji od momenta kad smo Margita i ja dosli u bend, pa smo tako nas troje postali srz benda, a bubnjare, kao sto znas menjamo i to cesto (smeje se).

CAO: -A kako ste se vi nasli, kako ste se osetili da mozete zajedno, i to tako sjajno.

BOJAN: -Mislim da je to vise bio srecni slucaj. Dule je hteo da prekine sa "Sarlom", pa su svi otisli "kud koji mili moji". Milan je pitao Margitu, pitao mene, pa smo se tako jednog dana okupili u "Dadovu", kao na nekoj probi. Oni su imali dve-tri gotove pesme, od kojih je sve i pocelo. Kasnije svi smo se ukljucili u stvaranje pesama. Bili smo uporni. Svirali smo.

CAO: -Prepostavljam da vam nije trebalo mnogo vremena da se uigrate jer ste, ipak bili dobri muzicari...

BOJAN: -Naravno, znali smo jedni za druge: znali smo da postojimo kao muzicari. Bilo je i nesto cudno u svemu tome. Svo troje smo bili totalno razliciti: interesovanja su nam bila, u to vreme, vrlo razlicita.

CAO: -Da, ali je to sjajno za kreativnost. Obogacujete svoje ideje, svako svojim stilom...

BOJAN: -Pa, jeste. Ali, covek, kada je mlad - vrlo je iskljuciv! Pa, zbog toga je i cudno da se tri toliko razlicita coveka okupe i pomire i nadju neki peti kolosek, na kojem ce zajedno da funkcionisu, bez obzira sto svako od njih ima po jedan svoj - sporedni kolosek.

CAO: -I, posle koliko vremena je taj "peti kolosek" potpuno proradio?

BOJAN: -Pa, kazem ti. Uporno smo vezbali po nekim prasnjavim i paucinastim podrumima SKC-a, i vezbali, i vezbali... Prvi nas javni nastup bio je, kad je "VIDEO SEX" imao koncert pa smo mi onako, direktno s'probe, istrcali gore i kao predgrupa odsvirali dve-tri stvari i to dosta dobro. Tad su neki ljudi, okolo nas shvatili da je na pomolu neka zesca grupa...

CAO: -... Koja je neobicna, i ima nesto sto je izdvaja od ostalih... Nemate neki imidz kad su krpice u putanju. Nije vam "perje" glavna fora...

BOJAN: -Vidi, sve smo mi to imali. Mi smo se i originalno oblacili, i sminkali, karadili... i sta ja znam, ali nikad to nije otislo u zanr, nikad tipiziranost, u tom smislu. Uvek je to bilo nesto sto je nase. Muzika je bila ta, koja je drzala neki nas nivo.

CAO: -Imala sam priliku da cujem, pa i procitam, kako niste bas neki komunikativan svet. Ne volite intervjue. Dosta ste zatvoreni pa je tesko cak i odskrinuti vrata vaseg sveta... Tekstovi vam se prilicno razlikuju od tekstova uobicajenih pesama o ljubavi, zivotu... To je nesto sasvim drugacije. Nesto trece. Bas na vas nacin. Mozes li, malo, sve to da nam "spustis na zemlju". Predhodna ploca bila je "Ljubav" a ova sad je nesto sasvim drugo?!

BOJAN: -Mislim da je to isto ljubav. Ima vise vrsta ljubavi: prema zeni, ljubav prema Americi, prema nekoj stvari, ljubav prema ljudima... To su Milanovi tekstovi. Ovaj tekst o Americi jedna je nostalgicna pesma o tome kako dobri, sposobni i pametni ljudi odlaze iz nase zemlje. Svi su otisli, samo mi ostajemo - u ime necega? A to "u ime necega" je to sto smo mi ovde sada, sto smo se ovde rodili, sto nas ovde nesto jako jos uvek drzi... Nije to patetika. To je cinjenicno stanje: mnogi nasi prijatelji odlaze. To je
tuzno za jednu zemlju.

CAO: -Bilo bi dobro da nam kazes jos nesto o toj ploci: kako je ona uopste nastala...

BOJAN: -Ta ploca nastala je iz dva cuga - iz dvaput, kako bih rekao. "Par godina za nas" snimili smo u Bukovcu, malom studiju kraj Novog Sada. Ploca je nastala prosle zime, hladne, novosadske, vojvodjanske... Ta ploca je skup razlicitih pesama, koje su ipak uspele da se objedine u jednu celinu. Milan je pokusao da objasni da postoji muska i zenska strana ploce.

CAO: -Ima li Margita neki tekst na toj ploci?

BOJAN: -Ima jedan vrlo lep tekst: "sedam dana sam". Taj tekst je nesto najupecatljivije, za mene, s'cele te ploce. A sto se tice Margite dosta je lepo svirala i vrlo se fino uklapa u tu neku nasu muziku.

CAO: -Verovatno bi bilo prilicno hladnjikavo bez tog karakteristicnog, zenskog
filinga...

BOJAN: -Jeste. Postoji tezak filing, koji je stalno tu...

CAO: -Koji, mozda, sve to lepo veze...

BOJAN: -Mozda...




CAO: -Negde sam procitala da ste vi nesto kao high-society bend? Sta ti mislis o tome?

BOJAN: -Pa, mislim da je sasvim moguce da nas i deca fankcionera vole; medjutim, to sigurno nema nikakve veze s'nekim elitizmom ili high-society, jer kod nas su: ta neka piramida odnosa i piramida kodeksa potpuno izokrenute, tako da o tome radije ne bih pricao, jer o svemu tome nemam neko pozitivno misljenje. Ne elitiziramo stvar.

CAO: -O.K! Ali, slozices se da ste prilicno zatvoreni ljudi.

BOJAN: -To jeste, Ali, zatvoreni za sve podjednako.

CAO: -Vasi vrsnjaci su, mozda vec, prerasli "EKV"; bave se porodicom, decom. Hocete li se vi otvoriti za nove generacije. Moraju da vas upoznaju, da vam pridju. Ove nove, bas mlade generacije obozavaju "EKV". Hocete li cesce, praviti koncerte, turneje...

BOJAN: -Da ti kazem: rasprodaju praviti necemo, to je sigurno. Jer svaka stvar, kad se potpuno razotkrije, kad prestane da ima tu neku magiju, kad prestane da bude nedostizna, prestaje da bude i interesantna! Onda to postaje pijacna stvar, i ljudi se prema njoj ponasaju sasvim drugacije.

CAO:- Dobar rezon. Znaci vi volite da im "dozirate" "EKV" na kasicicu?

BOJAN: -Nas najmasovniji koncert bio je u "Pioniru", u Beogradu. Bilo je negde oko sedam - osam hiljada ljudi. Inace, mi idemo svuda - naravno, gde nas pozovu da sviramo.

CAO: -I, kako u unutrasnjosti reaguju na vasu muziku. Da li osetite da im je bliska, ili...

BOJAN: -Reaguju potpuno isto kao i beogradska publika, s' tim sto jesu to manje sredine, pa je publika nesto zainteresovanija. Mi smo tu pojavu formulisali kao "marsovac sindrom". Mislim, mi zaista njima ponekad izgledamo kao cudne zivotinje, koje oni do sad nisu imali priliku da vide, i kad se mi pojavimo oni nas gledaju siroko otvorenim ocima. Isuvise nas mistifikuju, i kad ne bi trebalo. Ono sto bi trbali da mistifikuju, njima nije dostupno.

CAO: -Mnogi za vas kazu da ste prilicno prepotentni...

BOJAN: -Za nas kazu da smo prepotentni, jer necemo da se upustamo u sve te dimenzije, koje bi mnogima odgovarale. Nije to prepotentnost. To je cuvanje nekog svog malog blaga, koje hoces da zadrzis samo za sebe - zauvek! To je uzasno intimna stvar, i to je ono sto zelim samo moje, i nicije vise, i ne dam da mi - po tome - neko pretura. Mora, na kraju svega toga, da ostane nesto samo moje - cemu cu da se vratim. I to, zaista, nema nikakve veze s'prepotentnoscu. Mi bi smo voleli da vodimo, kako bih rekao, neki normalan zivot - a to nam nije dato. Da kazem: zbog sou-biznisa. Mada, kad to kazem to nema veze sa sou-biznisom u svetu. Jer, neku Madonu, Princa ili Majkl Dzeksona ne mozes da sretnes u radnji kako kupuju mleko i cigareta. Mozes samo da mu vidis auto sa zatamnjenim staklima kako prozuji pored tebe. I sve sto ljudi imaju od njih su intervjui. A mi, kad odemo u neko manje mesto, moramo da prodjemo kroz te ljude, oni nas gledaju, hoce da nas pipnu... Zamisli sebe u toj situaciji da te stalno neko, negde, vuce za rukav... Ne moze uvek da ti prija. A ti hoces da budes u nekom svom, malom svetu.

CAO: -Nase citateljke kazu da si sjajan bas-gitarista, da si odlican, da si najbolji u galaksiji... Sta je to sto tebe razlikuje od ostalih?

BOJAN: -Pa, pricati o sebi to je malo, onako... Ja mogu samo da pokusam: Ne znam zaista nikog ko svira na nacin na koji ja to radim, nikog ko ima isti stil. Ono, sto sviram, potpuno je van tog nekog, kako bih rekao, bas-programa, koji svi svataju. Jer, ja vise sviram melodiju nego sto sviram osnovnu pratnju. Zasto, u stvari, ljudi smatraju da sam ja originalan? Moj nacin sviranja je melodijski nacin, a stil sviranja nisam primetio ni kod koga. Koristim dvozvuke, trozvuke... Bas potpuno jedan autenticni stil sviranja. Uzore stvarno nisam imao. Jednostavno, voleo sam sve sto mi je prijalo da cujem. Sve sam propustao kroz neki svoj filter, razumes? Nikad nikog nisam "skidao", ili sam ih sve "skidao". I, razultanta svega toga ipak je moja. Ja ne mogu da sviram nista tudje, kao sto niko u nasoj grupi to ne moze. Samo svoje - nase...

CAO: -Da. Neobicna ste vi grupa. Vidis, kad sam cula pesmu "Daleko je Amerika" mogla sam da zazmurim, i na osnovu reci i muzike, da vidim jedan kompletan film. Stihovi su puni neobicnih senzibiliteta, fantasticno praceni muzikom. Vrlo, vrlo neobicno...

BOJAN: -Stihovi su samo rezultati osecanja. Hocu jos da kazem da smo i kao grupa, i kao pojedinci, strasno posebni, i strasno odskacemo od tih nekih tipova licnosti ljudi. Ne bih znao neki drugi nacin za opisivanje, koji ne bi zvucao prepotentno. Da, hteo sam jos reci da nasi stihovi nisu filozofski, u smislu da ih treba razumeti, nego su vise slike osecanja, slikoviti tekstovi. To Milan ume sjajno da uradi.

CAO: -Ma, strasan je: scenarista - covek! Svaka pesma je jedan mali film, zaista!

BOJAN: -To bi se i Milanu svidelo. Takva formulacija...

CAO: -Skoro sam u jednom privatnom razgovoru cula vrlo interesantnu stvar za vas: da ste vi jedini bend, koji je uspeo da odneguje svoju publiku: Kako?

BOJAN: -Nacin je sledeci: svi, koji pocinju, pokusavaju da spoznaju kakva je puplika, sta zeli, i da oni uplivaju u to. Da se dodvore. Mi se nismo dodvarali. Mi smo samo svirali svoje, pricali svoju pricu, uporno pricali, i bukvalno je doslo do toga da danas imamo svoju publiku.

CAO: -Sta ti mislis, da li postoji neki nas bend s'kojim bi ti, da ne daj boze neme vise "EKV", mogao da zasviras?

BOJAN: -Pokusavam da razmisljam na sledeci nacin: sta bi bilo da, sad, mi prestanemo da postojimo; da li bih se bavio, i dalje, muzikom: "Bih", pa dobro. "A s'kim?". Tu vec nastaje kurlshlus. Jao, pa s'kim bi svirao? Onda shvatim da - nema! ili, mozda ja samo ne poznajem one s'kojima bih mogao da sviram, da se druzim, pre svega. Jer, funkcionisanje benda zavisi, pre svega, od druzenja. Bend je i druzenje! Nije samo sviranje. Stvarno je uspeh odrzati bend u ovim uslovima, danas. Treba puno tolerancije, snage, razumevanja...

CAO: -Da le je i "EKV" krenula tokovima komercijalizma.

BOJAN: -Ne! Posledica dobre prodaje je ono o cemu smo malo pre pricali. Mi smo uporni sa svojim trendom, pa je posledica toga to sto nas sve vise ljudi shvataju i slusaju. Znaci, obrnut proces: ne komercijalizujemo se mi radi ljudi, nego se samo povecava broj ljudi koji nas slusa. Samim tim ta nasa muzika postaje sve komercijalnija.







CAO: -Bez obzira na zavidan tiraz, televizija vas nesto bas ne reklamira. Nema vas, jednostavno, na malim ekranima. Da li je to neki bojkot, ili nesto drugo?

BOJAN: -Mislim da je u pitanju bojkot, neznam zbog cega? Da li je to stvar neke ljubomore? Cinjenica je da nase neka institucije kao sto je televizija, kao sto su disko kuce, nikad nikakvu podrsku nisu dale, osim sto sati studija za snimanje ploce. Da li se neko bar malo, oko nas, angazovao bi li bi smo nesto poput "LAIBACH", uveliko vec na Zapadu. Jer mi ispunjavamo kriterijume da zaintrigiramo nekog Nemca, Holandjanina, Engleza... Ne znam kako sve to da obijasnimosim da su to neke licne strasti kad je televizija u pitanju. To je ono sto ja stalno pricam: Da je nasem mentalitetu istekao rok trajanja. Pokvario se. Kod nas su ljudi naucili - ako si dobra u necemu - trebalo bi te srusiti! Ni slucajno dostici, sto bi bilo normalno. Trebalo bi da ostanem ja sam, kao jedini, razumes, bez konkurencije, i onda sam ja - najbolji. Kad sve eliminisem! Sto stvarno jeste grozno! To je potpuno naopako! Mislim da, kod nas, sve funkcionise na tom principu. Ima tamo dobrih ljudi, u svakom slucaju, ali je i ova sema evidentna. Ne svidja mi se ta sema, ni malo. Sve ide preko nekih veza i vezica. Znas ono: "Hajde, stavi ga u tvoju emisiju, molim te". A nas mnogo ne vole, jer necemo nikom da se priklonimo i molimo!

CAO: -Da li bi ti hteo da ispricas nesto, a ja te nisam to pitala?

BOJAN: -Pa, evo ispricao bih nesto o nasem funkcionisanju na koncertima. To je jedna da tako kazem, anegdota s'naseg putovanja: Kad smo imali koncert u Boru, i dosli kasno u noc, mrtvi umorni, a sutradan nas je cekao put u Varazdin, pitali smo se kako cemo da odrzimo koncert kada ne mozemo ni na noge da stojimo, a Davor nas vozac koji sve te nase price uredno slusa, primetio je: "Kod vas se to nikad nezna, i taj umor ne mora nista lose da znaci. Mozda ce danas biti bolje nego juce." I stvarno je tako. Znaci; nas emocije povuku. Imali smo fenomenalan koncert a ja stvarno neznam odakle smo izvukli toliko energije. Proteklih dana uzasno smo se trosili. Kad bi, kojim slucajem, dosla u nasu svlacionicu, pred sam koncert, i videla tu neku atmosferu ti bi rekla: "Kako ce oni, uopste, da izadju da sviraju?" A mi izadjemo i sviramo! Jednostavno: il' se desi, il' se ne desi.

CAO: -Da li je bilo i neuspelih koncerata?

BOJAN: -Postoje dva kriterijuma: kriterijum publike i nas kriterijum. Nase misljenje je uvek samokriticno, jer od sto koncerata za 99,99% publika kaze da su bili odlicni dok mi nismo uvek tako odusevljeni. Moze da se i dogodi i to da koncert meni bude fantastican, a Milanu los - ili obrnuto. Sve zavisi od naseg filinga tog dana. Medjutim, taj neki standard postoji. Mi, standardno, dobro sviramo ali se mi - unutar benda takvom procenom ne zadovoljavamo. Zelim da ja imam nesto od svoje svirke, zelim da ja budem zadovoljan. Ako je to nesto mlako, i ako mene ne ispunjava nemam motiv da izadjem i opet sviram. U tome je stos!

CAO: -Da, nista mi nisi rekao o tome - ko je gazda u bendu? Da li je ta funkcija samo Milanova ili je delite?

BOJAN: -Ovako, sto se tekstova tice Milan je covek, koji nece, ne moze da peva nesto sto ne oseca. A uzasno malo tudjih stvari oseca. Voli svoje stvari da peva. To smo svi mi odmah shvatili i prepustili to neko pisanje kekstova - bas njemu. Jer ja njemu neke reci ne mogu da stavim u usta, niti on moze da dozivi sedamsto puta na koncertima. On je pevac, i on je taj front-man. Ideje, uglavnom, zajedno pravimo. Recimo, za publiku on jeste nas vodja. Sef benda.

CAO: -Sta ce se dogoditi, kad jednog dana, "EKV" prestane da postoji? Gde ces ti? Kojim putem...

BOJAN: -Ne znam, ali to moze vrlo skoro da se desi. Ja samo znam jednu stvar: Jugoslavija vise nikada nece imati bend tog znacaja, na takav nacin, kao sto smo mi. Po nekoj logici stvari, mozda bi trebalo sad da prestanemo da sviramo, da nebi smo doziveli sudbinu da nam padaju krivulje. Ali, cekamo da nam se otvore neke nove dimenzije, u svakom slucaju. Jer, ja, kad bih znao da je ovo plafon, i dalje vise nema - ne bih imao potrebnu motivaciju da vegitiramo kao grupa. Ocekujem da nam se, u muzici, desi nesto novo: nova ploca! To je ta nova dimenzija.

CAO: -Mozes li nam reci kako ljudi, kao vi, gledaju na ovaj visestranacki razvojni put?

BOJAN: -Pa, znas sta, vec su nas jedno dvadeset stranki zvalo da sviramo za njih. Nismo otisli. Ali, mozda smo napravili gresku, jer smo resili da ne sviramo ni za koga, a mogli smo za sve! To je onda - isto! Ako ne sviras ni za koga, ili ako sviras svakome - to je opet isto. Svaka stranka, kod nas, ima politiku za sebe; mi necemo da budemo politizirana grupa. Postoji ta neka stranka Zelenih, koja se u pocetku pretvarala da nije politicka a, ipak jeste - tako da meni to izgleda dosta detinjasto. Kao dete da pustis da radi sta hoce. Demokratija je stvar, koja se neguje.

CAO: - Kako gledas na nacionalizam, kao vec dobro nabujalu pojavu?

BOJAN: -Srecom, nas su vec odavno shvatili kao potpuno antinacionalnu grupu. Shvataju nas kao grupu, koja nema nikakve takve stavove, niti ih zeli, niti ih upraznjava, tako da neke neprijatne situacije nismo ni imali. Gde taj nacionalizam moze da nas dovede? U sta to vodi? U jedno - cepanje! Potpunu diskreciju. Ja se odavnina, od kad znam za sebe, izjasnjavam kao Jugosloven. Cuo sam informaciju u "Dnevniku": "Od sada ce u novom popisu, svi jugosloveni biti neopredeljeni". Ako stvarno ne mogu da se opredelim kao jugosloven, opredelicu se da budem - "Marsovac!", napisacu Bojan Pecar, Marsovac. Nemam nikakve nacionalne parametre u glavi. Nikakve! Otac mi je Slovenac, a majka Srpkinja; znaci "mjesanac" sam odnosno samo - Jugosloven!




CAO: -Ne mozemo preskociti pitanje ljubavi. Pa, koliko si covek koji se predaje takvim osecanjima... Imas li neku ozbiljniju vezu, ili su to kratkorocne vezice, ono sto tebi vise odgovara.

BOJAN: -Kad me pitas tako na brzaka da ti pricam o ljubavi - u tri recenice - bojim se da ce to da dobije prizvuk parole...

CAO: -O.K. Ti onda reci deset recenica...

BOJAN: -(Smeje se) Ali, mislim da bi ljubav trebalo da bude motiv za delovanje svakog coveka. Znaci da bude po zakonima ljubavi! Da li je to ljubav prema bogu, prema zeni, prema sebi, prema nekoj stvari, nije bitno, ali ono stanje u kojem je covek i koji stvarno voli, i koji je doziveo ljubav, to je covek koji je na pravom putu - jedino tada. Sve stvari, svaka ljudska motivacija i delatnost u kojima nije ugradjena ljubav nije prava - prazna je, i na neki nacin je protiv coveka. Trebalo bi da bude za coveka. Sve sto radis treba da je za - ljude. Na ovaj ili onaj nacin.

CAO: -Sta ti mislis o braku? Da li brak podrazumeva samo ljubav, po tebi, ili je ljubav manje vazna ili je ljubav manje vazna od nekih drugih stvari u nekom braku.

BOJAN: -Brak ne ukljucuje obavezno ljubav u sebe, ali moze da bude. Ali zato ljubav skoro uvek tezi braku... Nemam nista protiv braka, ali nisam ni za brak - pravo da ti kazem. Bitno je da se ljudi vole, i potomstvo je vrlo bitna stvar.

CAO: -Koliko zljubav prema zeni, kad si ti u pitanju, moze da traje: tri dana, dugo, ili vecno?

BOJAN: -Siguno ne tri dana! Kod mene ljubav zaista dugo traje. Ili sam se posvetio zeni, koju volim, ili ne volim, pa sam - sam. Imao sam dug period u zivotu kad, prakticno, nisam bio ni sa jednom zenom. Ne mogu da ti kazem ja sam cekao, ali to je sindrom "Marsovac". Da bi se neko vezao za nekog, i da bi voleo, treba da postoje te neke veze, opasne veze... Postoji tu neka prica, koju ne mogu da ispricam. Licne je prirode. Desila mi se opet ljubav, i to mi je vrlo drago. Sticajem okolnosti, ta osoba je morala da ode u inostranstvo da radi, a ljubav se desila samo mesec dana pre... Trenutno ne mozemo da budemo zajedno, ali to uopste ne menja stvar. Hocu da ti kazem koliko su, ustvari, te jake veze: ljubav je - jaka! Cini mi se da to, sto se desilo za mesec dana, moze da traje i deset godina - cak da se ne vidimo toliko. A ja znam da ce to biti posle deset godina, potpuno isto kao i onog dana kad smo se i rastali. Eto, to je "ono".

CAO: -Pricao si o potomstvu...

BOJAN: -Pa da, voleo bi da imam decu. Voleo bih da imam jednog malog mene (smeje se). Necu dugo da cekam, ali necu ni da planiram, pravo da ti kazem. To ce samo da se desi.

CAO: -Sta si zaboravio da kazes...

Bojan: -Nisam hteo nista da kazem! Ja sam - cutolog! Evo kad sam se vec raspricao, mogao bih da porucim, recimo, ovo. Svi vi mladi, dobro otvorite oci, pogledajte sta se desava i kod nas i u svetu, i da dobro razmislite da biste mogli da napravite pravi izbor. Pogresan izbor moze da bude koban po jedinku. A da bi ste napravili pravi izbor morate mnogo toga da znate. Prema tome, ucite deco, volite se i budite pametni, ne podpadajte ni pod kakve uticaje...


Voli vas cutolog, Bojan Pecar!

Sećanja na osećanja

Milja Lukić
preuzeto sa
http://miljalukic.blogspot.com/2011/10/secanja-na-osecanja-osecanja-o-secanja.html?spref=fb


Sećanja na osećanja ("Osećanja. O. Sećanja." - Чекић, 2011)

Toliko misli koje mi se roje po glavi neverovatnom brzinom, sećanja koja izviru čudnim zakonima slučajnosti povezana i neke celine koje samo u mojoj glavi imaju nekakav logički sled... čitam, listam, prevrćem, vraćam se na prethodne stranice, zagledam fotke, tražim detalje za koje se bojim da će mi promaći na ilustracijama... i tako do pet sati ujutro. Kod Lidije sam bila u četvrtak skoro do pola 11 uveče, dala mi je knjigu koju sam počela da listam još u autobusu, promašila sam dve stanice, peške se vraćala do kuće i onda zaglavila do jutarnjih sati s čitanjem. Kad se vidi knjiga od 488 stranica, po širini formata A4 a po visini za centimetrić manje, teško može da se poveruje da sam je progutala za tu jednu noć. Ali jesam!!! I otišla na posao s izgledom narkomanke veteranke, ali sam funkcionisala kao stari zanatlija koji posao ume da obavi i napamet, žmureći. Šta mi je bilo u glavi, to je moja stvar. A bio je haos od vraćanja filma unazad i od odjeka starih osećanja koja su se vratila svom silinom i preplavila me do te mere da sam bila na ivici plača. Nisam prizivala sećanja na svoje dvadesete i tridesete godine, ja sam bila tamo, u tom vremeplovu, glavom i bradom, čak je i mirisalo na to vreme.

Znam da predstavim knjigu kako 'oćeš: zanatski, kao notaciju, crticu, koliko ti je karaktera potrebno, za književni časopis, za svoje podsećanje, za seminarski rad, za... svašta razno. I tačno znam koji su mi elementi za šta potrebni, na šta da obratim pažnja, u kojoj meri da dam lični pečat... Sve to znam, ali za ovu knjigu ne znam. I ne znam i ne mogu. Nije stvar samo u tome što mi je autorka izuzetno dobra prijateljica, mada me i to koči. Kvaka je u tome što sam knjigu doživela lično, iako Margitu nisam dobro poznavala i njen život dijametralno je suprotan mom.

Ako od ove podebele knjige očekujete roman koji nalikuje proširenom scenariju za film, ništa od toga. Senzacija? Nema ni toga. Patetike? Ni u kom slučaju. Lidija je pisala o Margiti u odnosu na svoj život i kakvo je to druženje bilo. Podeljena je na sedam poglavlja, po godinama. Zateći ćete u njoj mnogo dokumenata, na primer stranicu iz Margitine sveske iz prvog osnovne na kojoj su lepo i uredno ispisana slova A, i mala i velika. Tu su intervjui, dnevnički zapisi koje možete da pratite u odnosu na vreme na koje se odnose. Tu su kratki razgovori s Lidijom (poznatom i kao Ika, Tip...), susreti, život koji ih razdvaja i spaja, punih pet godina kao praznina u kojima se nisu ni videle ni čule, reakcije na događaje koji su im se dešavali, pesme koje je pisala Margita svojim lepim rukopisom, na pojedinim mestima pomešana ćirilica i latinica ("NAZVAH IKU IQ; Ика ствара живот, Мaга импровизује и даље"), intervjui, pismo koje joj je napisao tata Slava... Tu su i fotografije (bože, kako je Margita bila lepa!), ilustracije (sve do jedne nacrtane su Margitinom rukom)...

Ima i poruka na forumima sajtova, jedna od njih bila je direktna inspiracija da se napiše ova knjiga ("Najbolji je odgovor drugim knjigama kojim niste zadovoljni, upravo - vaša knjiga. A i da nije odgovor, ne mislite li da ste, na neki način, svojoj prijateljici Margiti to upravo dužni? To je najmanje što možete učiniti za nju, i doprineti da ostane zapamćena onako kako je vi pamtite i kako zaslužuje. Ako ne uradite to, jednog će dana, s vama, nestati i sva ta sećanja"), reakcije na Margitinu smrt iz svih krajeva bivše nam domovine ("Tamo di si otišla nije Amerika, tamo te bar neće ništa bolit. Pozdravi Milana i Bojana i fala Vam lipa što ste mi ostavili nešto s čime mogu dicu odgajat"; "Htjeo sam da me pogleda barem jednom 'očima deteta' i da joj kažem koliko je značila i meni i mnogima koji su se našli u muzici EKV-a u Sarajevu. Rest in peace, dear Magi") i mnogo sitnica koje su bile ispisane na papirićima (poput naslova knjige: "Osećanja. O. Sećanja"), a zatekle su se u podrumu.

Podrum - to je uvod u ovu knjigu. To je i kraj Margitine odiseje. Lidija se plaši podruma, ali su u njenom podrumu bile stvari koje je Margita ostavila kad je sve rasprodala. Čitav jedan život u kutijama iz kojih je vađen materijal za ovu knjigu kao fakta, a lepak su bila sećanja na zajedničko detinjstvo, školovanje, druženje... Među papirima je bila i lekarska dijagnoza iz 1996, iz iste godine u kojoj joj je umro i otac Slava, i najednom su sve možda nejasne stvari postale kristalno jasne - Margita je tom dijagnozom dobila smrtnu presudu i najednom je sve imalo drugačiji smisao, odnosno postalo je besmisleno. Prodaja stanova, odlazak u Indiju na dve meseca, povratak, život u Borči, i na kraju, u tom Domu. U poglavlju koje se zove Žalovanje Lidija se pita sa hiljadu ZAŠTO, zašto nije uradila ovo ili ono. Ljuti se na sebe, ali je dala odgovor: "Bez odgovora. Osim jednog, iz 'Biblije', kojim se tešim, ma šta on značio... jer je ljubav jaka kao smrt... Ljubav. To sam dala. Kako sam znala i umela. Sve drugo nije bilo važno. Ni meni, ni njoj. Inače ne bi rekla kad me je poslednji put držala u zagrljaju: 'To je sve što mi je potrebno.'"

Ovo je knjiga koju možete da čitate od početka pa do kraja, kao i svako štivo, ali ništa ne smeta ako krenete od sredine, pa čak i od samog kraja. Svejedno je. Vodiće vas lični osećaj za ono što vam je važno ili manje važno. A kad sklopite stranice, shvatite da je sve važno. I što je kao mala imala glavobolje; i što joj je još tad često curila krv iz nosa; i što je imala epilepsiju za koju je malo ljudi znalo; i što je uvek bila u farmerkama, a kad se na jednoj žurci pojavila u suknji i pokazala svoje predivne noge, o tome se brujalo još mesecima (kasnije je krila noge iz sasvim drugog razloga); shvatićete kako je mnogo volela kad je volela; kako je uvek i u svemu bila najbolja; kako je završila arhitekturu dobijajući i nagrade, a uopšte je nije volela; kako je njenu lepu spoljašnjost pratila i lepa unutrašnjost; kako je bila talentovana za sve; i predobra; i prepametna... i kako je taj veliki talenat od boga dat na kraju verovatno bio i njen usud, lično prokletstvo. Izdržala je ona da za 16 dana ima 16 koncerata i da se vuče po hladnom smeštaju i bez vode, s vrlo malo loše hrane; i da joj plate honorar 50 maraka, a naplate joj 100 maraka večeru na istom mestu; i da joj kasnije, kad je bila ona strašna inflacija, plate posle toliko vremena da za te pare ništa ne može da kupi; i da zajedno s ocem proda svoj klavir (najpotresnije stranice dnevnika kad sluša komšinicu koja svira, a ona ne može da odsvira nijednu notu, izuzev da zamišlja kako svira)... sve je pregurala preko leđa, međutim, nije to vučje vreme za osobu poput nje, satkanu od paperjaste lepote.

Sve u vezi s Margitom je izuzetno, čak i izdavačka kuća - Čekić. Neki drugi put o Čekiću, zaslužio je poseban post. Bilo bi mi krivo da je neko drugi izdavač jer neke izdavačke kuće smatrala bih i za uvredu. Uvredu prema Margiti.

Knjiga je kod mene. I posvetu autora sam dobila. Iako sam je iščitala brzinskom brzinom, vraćaću joj se još. Sigurno. Ovo je i moj dnevnik. I svakoga ko je rođen 1959. godine, malo pre i malo posle.

Margita, na sve načine si bila lepa!!!

Svetozar Cvetkovic o Margiti

-Glumac Svetozar Cvetkovic o Margiti-

Skloni smo zaboravu, događaja a najviše ljudi. Dragih ljudi... San koji je nosio njeno ime upoznao sam ’78 godine prošlog veka na rođendanu mog školskog druga. Imala je 19. Osmeh, svima kasnije znan, a zauvek tajnovit. Na moj dvadeseti mi je donela Berlin Lou Reeda upakovan u paus ispunjen njenim crtežima i natpisima, slovima autentičnog dizajna. Pod njima se nazirala slika sa omota kasnije omiljenog albuma i muzike čitave jedne generacije.
U prevreloj hotelskoj sobi Atinskog hotela zaboravljenog imena sam joj otvorio kutiju svojih tajni, a ona poželela da mi spakuje stvari za povratak sa ekskurzije.
Onda se uplailo svetlo, bio je jedan moj ispit, izašli smo zajedno, ona sela za pianino, ja govorio Brehta. Pevao songove Weill-a i Eisler-a...Virtuozno me vodila kroz zamršenu melodiju songa koji su već otpevali Jim Morisson i David Bowie – O moon of Alabama, we now must say good bye...
Dobro sam prošao na ispitu...
Odlično smo prošli...
Putovali smo, igrali, van Akademije, u SKC-u, na Festivalima, u provinciji...
Išla je ispred vetra.
Nije išla tuđim tragovima, a njene nisu uspevali da prate.
Govorila je svojim jezikom koji sam pokušavao da naučim, mislila samo svojim mislima čiji se sistem kretao moždanim vijugama brzinom koja se samo budućnošću mogla pratiti.
Pisala je znacima, ne slovima, pa i kad bi bila slova, to su bili samo njeni znaci...
Da kaže, ne i pokaže, koliko je boli...
Godinama tako.
Gledala je tamnom dubinom i osmehom koji nije nikad nagoveštavao sreću. Pa ipak volela je one kojima je nedostajala pomoć a istu nije umela da primi.
Živela je u sobi sa svojim klavirom, u susednoj spavao otac, malo dalje i još dalje majka.
Jedne noći zazvonio je telefon – slušaj ovo...- reče
Iza treptaja membrane na telefoskoj slušalici, razlivao se ton orgulja koje dubinom u tom trenu podsećaju na zvuk nekad čuvenog tria Emerson Lake & Palmer, a potom glas, i stihovi rođeni njenim mislima...
Kako da ih shvatim?
Kako će ih shvatiti?
- Šta kažeš? – upita, a tonovi se i dalje razlivaju u daljini
Ah, kako sam bio nespretan:
- Iseci, iseci, iseci...- želeo sam da dam neku primedbu.
A bilo je genijalno.
I ostalo tako.
Nema primedbi.
Jedne noći u Japanu je dobila nagradu na nekom važnom arhitektonskom konkursu za rad na projektu koji je ležao na pokrovu crnog klavira u njenoj sobi. Radovala se, ali manje od mene...
Jedne noći smo se razdvojili pred ulazom u Smiljanićevoj ulici, popela se gore, a ipak nije otišla kući...
Tražio sam je, završio noć pod prozorom na istoj adresi i zabijenim automobliom u banderu preko puta ulice, kad sam je napokon našao.
- Nisam mogao da te pronađem, vidi šta sam uradio zbog tebe!!!
- Ne zbog mene, nego zbog sebe – dobroćudno se nasmejala mojoj šteti.
Krila je od mene, ali ne i sebe...
Pa opet, naučio sam toliko mnogo od nje.
Zapravo sve.
Oblike, misli, reči, prošlost...
Budućnost je nije htela.
Ostavljala je drugima.
Na ispraćaju njene majke, njen plemeniti otac mi je došanuo – čuvaj je, sama je...
Na ispraćaju njenog oca, koračala je sama za kovčegom u nevelikoj pratnji, sa jednom belom ružom u ruci.
Ruža je završila na tamnoj hrastovini u trenu kad se okrenula i naredbodavno izgovorila – Vodi me nekud!!!
Vozio sam nekud pod mostovima, tamo je izašla i dugo se nije javila...
Hodala je gradom sa toliko ljudi oko sebe, a bila neizmerno sama.
Javljala se ponekad, došla u ludilu poslova koji me okružuju, sela i tiho posmatrala šta smo ostavili za sobom...
Bila je kasna noć, nakon predstave u garderobi Sava Centra, jesen 2002.
Skidajući belinu šminke sa lica, neko je pokucao na vrata. Na njima poznato lice jednog od zaposlenih.
- Bila je jedna devojka, ostavila neku poruku za tebe – dao mi je presavijeni papirić istrgnut iz nekog bloka išpartanog bledim linijama na kocke.
Otvorio sam.
Nesigurnom rukom ispisano:
Cvele, danas je umrla Magi...
Pred zamućenim ogledalom očima namašćenim kremom za skidanje tena, život se premotao u nekoliko sekundi.
Na bežanijskom groblju Košava je brisala tragove ka udaljenoj parceli nepoznatog broja. U pratnji nešto prijatelja, muzičara, bez rođaka...
Nema ih.
I moja reč...na kraju...
Nedostaje mi.
Dobri duh ovog grada.
Njenu muziku ne pevušim – plačem je.
a pamtim, Magi...

Intervju koji je Margita Stefanović dala za crnogorski medij u okviru podgoričkih Grafita, 18. oktobra 1998. godine

Intervju koji je Margita Stefanović dala za crnogorski medij u okviru podgoričkih Grafita, 18. oktobra 1998. godine. Bilo je to vrijeme poslije smrti Milana Mladenovića i realizovanja tribute projekta EQV. Rrazgovarali su Margita Stefanovic i Zeljko Milovic.

Nekad mi se otme pesma

Pored Štulića, kasnije, recimo Kebre, stihovi EKV su najbliži nekom čistom poetskom izrazu. Čak je na "Dum Dum" slika Artura Remboa. Ko je bio taj izvor pjesništva? Isključivo Milan?

Milan je najviše u rečima, u načinu izražavanja, bio pesnik. Meni treba malo više i malo drugačijih reči. Nekad jako dobro funkcionišemo zajedno. To mi se dešavalo i u crtanju sa jednim čovekom, da isto, identično crtaš, imaš istu liniju kao neko, istu misao kao neko. Sa Milanom mi se dešavalo da čak fizički ličimo, da počinjemo da imamo slične fizionomije. Jezivo! Na prvoj, tj. drugoj ploči "Olovne godine" smo napisali zajedno. A kad smo radili "Par godina za nas" sve smo radili zajedno. Znaš, tako da Milanu ne smetaju moje reči ili da mu ne smeta Bojanov bas ili ritam linija.

Milan je bio izuzetno osetljiva i zatvorena osoba, i ni u kom slučaju nije bio hladan, kakva slika vlada o njemu. Ti si mi ispričala onu priču o beskrajnim čekanjima na stanici...

Da, čekao je prvog dana, pa drugog, pa trećeg, a nje nema, pa nema... Način kako se ponašaš prema ljudima, naročito kad komuniciraš s čovekom koji te evidentno ne poznaje, čini da se osećaš veoma glupo. On te ne poznaje, ne želi da te upozna i, što se više otvaraš, pružaš više mogućnosti da si bliži s nekim. Novinar mene pita, eto ti - to je tebi bitno, ali dešava se da te čovek ne voli, jer nisi ono što je on očekivao da jesi ili ne daješ onakve odgovore kakve je očekivao. A očekivao je na osnovu pesama tvojih. Zna se šta bi trebao da odgovoriš. Zna se šta je ljubav. Razumeš. A ono gde živim, taj čovek ne zna. I gde Milan živi taj čovek ne zna, taj Novi Beograd sigurno ne zna i ne zna koji osećaj Milan ima kad gleda kroz prozor svog petnaestog sprata. Isto tako, ono preko čega komunicira je pesma "Geto", koja nije samo povod za razgovor, već odjednom i razlog mog i Milanovog postojanja. Ljudi to jednostavno ne poštuju. E, onda se čovek kao Milan naljuti, jer je iskren prema sebi. Neće glumiti reda radi. On je jako kratkovid, pa se ljudima čini zbog izraza lica da je arogantan. A on je godinama počeo tako i da se ponaša i onda skratimo problem. Kraj priče.

E, onda tu nema plave bluze i kifle ("Plava bluza i kifla pred čas" - stih iz pjesme "Geto" koji je Milan uvijek navodio kao simbol moralne čistoće - prim. ur.)

Nema, ali je ima upravo tog trenutka. Tog trenutka kifla se dešava, i osobe kakve smo ja i ti i Milan su dovoljno budne i svesne da se ta kifla dešava. Napolju trenutno nemaš sto ljudi koji vrište od bola. Ti ljudi se dešavaju. Sva ta sreća koja se piše po štampi, da se treba radovati, da je sve u redu, majke mi, dok je ne osetiš, puj pike, ne važi. Jer dok osećaš tu kiflu, a ne možeš da je proizvedeš, pojedeš, podeliš sa nekim, izrašće ti u kost, izrašće ti na ruci. A ti ne možeš da kažeš "neću". Ne možeš ništa da kažeš. Sve što kažeš potpuno je svejedno. Ali, sve ono što je lepo jeste ljubav, sve što ne zaboraviš, ostane kao fotografija. Ono što zapravo pravimo u muzici su sličice koje ne možeš ostaviti kući, moraš ih podeliti i pokazati. Nekad se to pretvori u knjigu pesama, nekad u kartu voza ili u zgradu. To živi mnome, tu nema pomoći. Ne znam da li je to krug. To je linija koja se zatvara u trenucima i to je ta sreća o kojoj smo pričali. Jedino što raste kad se dijeli jeste radost.

Osoba kojom si ti bila fascinirana je veliki pjesmar Arsen Dedić. Šta je to u njegovoj ličnosti što si ti prihvatila kao svoje? Šta je to što ljudi prihvataju od drugih?

Mi smo svirali, učenici klavira, imala sam 12 godina, u novoizgrađenoj dvorani »Lisinski« u Zagrebu. Ja sam izvodila Horovica. E, kao nagradu za učešće na koncertu, umjesto kao obično, bombonjere, cvijeće, gipsane budalaštine, ja sam dobila knjigu "Brod u boci" Arsena Dedića, što je meni bilo fantastično. Drugo, moj otac (čuveni reditelj Slavoljub Stefanović Ravasi - prim. ur.) je radio neki šou s njim za holandsku televiziju. On je sjedio, svirao klavir i pjevao. Ono što je mene vezalo jesu njegove oči. Njegova ploča "Homo volans", koja je čista poetika, izmenila mi je život. On je original. Imaš kopije, a on je original. Nego, nisi mi nikad rekao šta slušaš od muzike?

Floyde, Cohena, a od klasične, koja je tvoj fah, Vivaldija i Debisija.

Vidiš, kad pomenu Vivaldija, u filmu "Prisluškivanje" Džin Hekman u stanu kojeg je bukvalno rasturio ne bi li otkrio gde je aparat za prisluškivanje, u trenucima odmora, kad se bavi sobom i sam sebe osluškuje, svira saksofon. To je jedna divna tema, koju kad sviraš, onda automatski nastaviš Vivaldija. Zamisli jazzy tema, a nastaviš Vivaldija.

Živimo u ružno vrijeme. Koliko događaji egzistencijalno utiču na tebe?

Ogromno. Telesno ne mogu da se organizujem. Nekih godinu dana se ne gledam u ogledalo. Nekako imaš osećaj da si pogrešno vaspitan. A opet, učiš svo vreme, sve dok ne položiš ispit. Ali kad god se ujutro budiš, budiš se uvek sa čudno novim iskustvom...

Pa, šta ti Bog da...

Daje. Daje, daje, daje li daje. A kako čitaš što ti daje, čime dišeš to što daje - tako ti je. Drastično jednako bole promene i činjenice da nema promene, strah od toga što je sve učmalo i strah od reakcije. Čini se da se neko otvoreno služi tvojom nemogućnošću preživljavanja.

Ne voliš album "Dum Dum" zato što govori o ratu. Rekla si mi: "Muzika nije TV dnevnik" - kako je nastao taj album?

Taj album ne osećam pre svega što ga ne osećam na pravi način. Razlikuje se po tome što se bavio dnevnim stvarima, sivilom, a i po tome što nije, kao svi do tada, išao ispred, već iza događaja. Retrogradno. Prešao je album na drugi kolosek. Otišli su i Žika i Bojan, došli Dragiša i Marko. Postojao je taj problem komunikacije. Mi smo pevali o ratu, ali nismo pevali o rešenju. Nismo ga nudili. Nismo znali. Zašto nismo znali? Što nismo tražili odgovor? Ako nisi dao rešenja, onda si deo problema. Sve te slike, kolone ljudi koje moraju preći planinu, torba s novcem bačena pored puta, jer novac ne možeš pojesti ovde i sada, pitanje najbukvalnijeg fizičkog preživljavanja... Čudan je to album koji je morao da zvuči mnogo svetskije, i vizuelno i objektivno. Muzika može da bude naš TV dnevnik, ali nije. Šta će im to? Znaš, kako je lepo kad počneš koncert, pa tvoje vibracije pomeraju druge. Nema potrebe da taj osećaj beležiš i komentarišeš.

U spotu "Dum Dum" šiješ novine. Čija je to zamisao?

Borisa, reditelja. To su novine sa slikama devetog marta. Ono kolo, koje ljudi tamo igraju, trebalo je da bude bogatije, trebalo je da bude pravo, ono sa Ušća, ali nisu našli snimke. Opet, na Ušću nije bilo naših kljastih, mislim fizički kljastih, ali ih je bilo u mojoj gimnaziji. Tamo su bili paraplegičari. E, vidiš, oni vode rat otkad god hoćeš. Mi smo ih zvali Indijanci. Deca znaju da budu jako surova. Ali to je istina. Niko se ne brine o ranjenicima, osim onih koji su pored njih. "Zašto? Ko ih je napravio takvim?" (karikatura razgovora sa ulice). Opet se vraćamo na Jana Palaha.

Borili ste se protiv populizma u umjetnosti. Niste nikad pomislili da "bacate bisere pred svinje". Da li ono što je tanano u vama neće svi shvatiti?

Znaš, individualni doživljaj je ipak doživljaj. Sreća u tvom doživljaju je ipak tvoja. Ono što ide napolje ili nam postaje zajedničko, to je ona već mnogo puta pomenuta ljubav. "Bacanje bisera pred svinje" - možda... To šivanje novina crvenim koncem mene je uvek podsećalo na prvu godinu studija. Radiš imbecilne vežbe, crtaš na celom hameru stepenište 1:5, spratne visine, tavanice, rukohvate... gubiš oči noćima, luduješ, blesaviš se, dolaziš na vežbu, a dolazi i asistent, pogleda rad, i onda finom crvenom hemijskom koja se razliva krene da ti žvrlja rad. Tog trenutka ti si u svađi sa bićem ispred sebe. Nisu to biseri u pitanju, ali to ja radim i to ne smeš da diraš. Ako ne poštuješ, to je tvoja stvar. Ja poštujem tvoje nepoštovanje, ti ne poštuješ mene, ali imamo neki odnos u tom radu. "Biseri pred svinje" - možda jeste tako, ali to dešavanje je zajedničko.Kad se malo saberu utisci iz ranih 80-ih, ostaje gorak utisak da mnogo toga nije bilo kako se očekivalo.Milan i VD su umrli, Divljan je u Australiji, Rundek u Parizu, Koja u Londonu, Marina i Firči u Americi, Fitovci i Cacadou Look u Amsterdamu.A tek Elvis J. Kurtović i Pušenje. To je život. Probudiš se ujutro pored žene i djece i drugačije razmišljaš.

A smrt?Ona je samo nastavak tog osjećaja negdje drugo.Primijetio sam da o Milanu uvijek govoriš u sadašnjem vremenu, kao da je živ.

Ne mogu toga da se odreknem. To bi bilo kao da se odričem sebe. To bi bilo kao da odajem poštovanje nečemu. Ne! Samo njegov fizički deo više nije prisutan. Duhovno, on je tu.

Tvoj posljednji projekat, zajedno sa Vladom Stajićem je EQV, ambijentalni trance album. Pobjegla si od komercijale u čistu psihodeličnu elektroniku. Da su Floydi počeli 90-ih, tako bi zvučali.

Nekad mi se otme pesma. Nekada je jurim, nekad trčim ispred nje ne bih li je zadržala. Lep osećaj. Svest o komercijalnosti je nešto o čemu bi trebalo da popričamo za izvesno vreme, jer smo sve kriterijume pogubili.

I, na kraju, malo njih zna da si ti porijeklom iz ovih krajeva...

Ja kažem da smo svi mi Crnogorci. Kad malo zagrebeš po nečijem poreklu, dođeš do Crne Gore. Bez obzira na sve Sefarde ili Aškenazije ili studente iz Kenije, sve se svodi na Crnogorce. Znam da se mnogi odande ne bi složili sa mnom. Od Nikšića mi je majčina strana, a očeva od Ostroga - Stevanovići, koji su postali Stefanovići u Beogradu, a preko Čačka, odnosno Mrčajevaca. Svi su Crnogorci, od Eskima do Australijanaca. To je kompliment i ja se uvek obradujem kad shvatim da se radi o tome. Poruka za kraj? Znaš li kako je trebalo da se zove novi album EKV, koji nije realizovan zbog Milanove smrti? "Opet zajedno" - eto, to ti je to. Zajedno.

„Приђи ближе и погледај добро…“

preuzeto sa http://biblioteka-bor.org.rs/2009/05/pridji/

4. 05. 2009  Саша Д. Ловић

(In Memoriam: Милан Младеновић, 1958–1994, „Екатарина Велика”)

Бићу искрен – нисам сигуран да чак имамо своју садашњост.
Извесно је да стихијски идем кроз живот, па где се зауставим.
Једно је сигурно – никад не знам у ком ћу смеру кренути.
(Милан Младеновић)

Више смелошћу духа но правим погоцима, Милан Младеновић је заталасао своје време. Остао је скривен у свом херметичном омотачу, са изузетним осећајем за музику стиха – као непресушни стваралац речи – бића; као иза тамничких решетака остао је скривен његов митски свет. Као да је одувек мислио да није у стању да уочи истински значај проблема, није чак ни стигао да се од њега уплаши, нити да похвата његове законистости; проблем га је престигао и смрвио…
…Прете ми ноћу у моју собу тихо уђу
нађу ме будног где слушам откуцаје сата
приђу ми тихо док имам камен уместо срца
лагано склопе прсте око мога врата.
(„Рано изјутра”)

Човек се диже у висине на крилима својих илузија, а најзад, поуку му даје сама наша судбина, сами наши удеси. На том искуству песник наставља стихове свога јада у својој поезији ставља у погон механизам неочекиваних и значајних веза међу стварима: пустио је да се слике и метафоре сударају, суочио речи у неочекиване сусрете, узвишено и банално спајао у нови квалитет.
Мислим да је доста патетично време у коме живимо… Ако имаш доста јаке одбрамбене механизме, онда то не може да те дотакне; међутим, ако мало шире отвориш очи, онда све јасно видиш. Врло је тешко да оно што видиш кажеш и пренесеш људима, а да не испаднеш баналан.
Уместо да разбија окове, поезија песника баца у окове. Поезија је, у ствари, замена за вечито прижељкивање неисказаности која песника гуши испод „лешева”, закона, традиције, испод прихваћених конвенција. А како препознати себе у мору конвенционалности? Каквог онда има смисла – упознати себе, када упознати себе значи извршити замену!?
Охрабрује ли чињеница, што нам дело Милана Младеновића доказује, да пролазећи кроз многе векове, људски идентитет остаје исти, и да је вечит? Идеја да је људска судбина увек потресна, трагична током читаве историје, у свакојаким преокретима, свакако застрашује.
…Магла чешља прамен на улици
хладан дах са запада
гар се црни свуда по снегу
плава блуза и кифла пред час
рођен сам у гету
тако нешто задаје страх
рођен сам у гету
тачно у час да видим…
(„Гето”)

Орфејева уста певају испод земље, окупљају комаде његовог тела и припајају их глави. Та уста ипак певају о љубави. Опет и ипак. А љубав буди мртве, обгрљује супротности. Милан је био дечак из воде, воде као средства обнављања, као извора живота. Он је гласом водио и усхићивао. Широки токови стихова које нам је подарио, преплављују тоном смирености, ма колико у њима врвело од струја у судару…
Борите се за своју личну слободу, не дозволите да вас лажни сребрњаци и криво оправдане норме угуше…
Борите се за свој живот..
Слобода се најчешће завршава у ропству. Ако нико не воли свога ближњег, ако је све неподношљиво, ако наука и религија не дају одговоре на питања која нас највише муче, онда ни поезија не може ништа битно поправити. Човек је остављен на ивици амбиса… чујемо данас са свих страна.
А уме ли још ико да слуша поезију? Њена порука није помодна. Њу не можемо сматрати просто „културном”. Тачније, дело Милана Младеновића не може тек тако да се једноставно упише у историју културе. Научимо поново да се дивимо. Он је познавао моћ чуђења и дивљења. Никада није заборавио питање крајњег исходишта.
… Добро знаш
сваку реч
сваки знак
како најлакше
најбрже
најслађе
рећи
одлазим… 

ŠARLO AKROBATA - INTERVJU





INTERVJU SA MILANOM MLADENOVIĆEM, KOJOM I IVANOM VDOVIĆEM OBJAVLJEN U DŽUBOKSU 1981. GODINE
 

ИСТИНА: О Маргити Стефановић

http://www.ilustrovana.com/tekst.php?broj=2753&tekst=02

Снежана МИЛОШЕВИЋ

До краја године, а онда - готово!
Ово су речи које је својевремено мама Деса упутила својој талентованој ћерки, захтевајући од ње да напусти рок групу „Катарина Друга” у којој је почела да свира. О томе, али и о детињству и одрастању трагично преминуле уметнице, пијанистичкој каријери која јој се смешила, те њеним бриљантним студијама архитектуре, али и проблему са дрогом, о чему никад нису отворено разговарале, књижевница Лидија Николић детаљно пише у биографији о својој најбољој пријатељици

Крајње необично. Књига о пријатељици. О Маргити - Маги Стефановић, вишеструко талентованој уметници. Клавијатуристкињи култне београдске рок групе “Екатерина Велика”. - С њом сам друговала четрдесет година - каже Лидија Николић, ауторка књиге “Осећања. О. Сећања”, управо објављене у издању београдског Издавачког студија “Чекић”. - После трагичне Маргитине смрти 18. септембра 2002. године, није ми падало на памет да икад пишем њену биографију. Мада је то, на одређен начин, била њена жеља. У последњих неколико година живота, у два маха, поверавала ми је на чување своје дневнике и друге успомене. Уз напомену: “Ти ћеш знати шта с овим да урадиш... Једном после.” Наши разговори углавном се нису тицали музике и ЕКВ. Ја нисам била њен фан, већ пријатељ.

Разлог, боље рећи, окидач који је нагнао Лидију да се одлучи да почне да копа по болним успоменама своје пријатељице, јесте појављивање књиге у којој је описано последњих пет година Маргитиног живота. Где је њена пријатељица приказана само као наркоман и особа болесна од сиде. У Лидији се све побунило. Магин живот није само то? Она је Маги најдуже познавала и дужност јој је да напише праву, истиниту причу. Да њену судбину и читав живот осветли на другачији начин.

Богато илустрована, подебела књига великог формата, настајала је три године. Наслов на корицама “Осећања. О. Сећања” исписан је Маргитином руком.



„Да ли ћу имати времена? Умрећу без љубави, а од лепоте, дајући све не узимајући ништа.

All my dreams drowned in music.”

Снимио Срђан Вејвода

- То је преузето из писма које ми је једном упутила - открива Лидија. - Волела је те игре речима. Књига, заправо, и говори и о мојим осећањима, и о мојим сећањима на њу. Лична сећања на Маргиту Стефановић, ова професорка књижевности и књижевница обогатила је документарним материјалом. Мало познатим фотографијама (има их око 150) из својих, Маргитиних и фото-албума Срђана Вејводе; одломцима из Маргитиних дневничких записа, споменара и писама; њеним цртежима, хороскопом, честиткама за Нову годину; њеним причама и песмама, порукама... Углавном оцу, познатом позоришном и телевизијском редитељу Славољубу Стефановићу Равасију.


Буцкаста и ћутљива девојчица

Кад се Лидија родила, родитељи су јој становали на петом спрату зграде у Змај Јовиној 4, изнад “Лотос бара”. На трећем спрату исте зграде, врата до врата, живеле су две рођене сестре, тетке по оцу Маргите Стефановић. Радмила и Маргита. Обе без деце. Тетка Маргита, по којој је Маги добила име, често је чувала братаницу.


Књигу о пријатељици Лидија је писала три године
- Посматрале смо једна другу с наших тераса. Проходала сам на свој први рођендан тако што сам се отргла из очевог наручја и дошла до Маги коју је отац, такође, држао на коленима. Кад сам имала две године, игром случаја, преселила сам се у зграду у којој је она живела. У Албанске споменице 19, преко пута Новог гробља. Била сам на осмом спрату, а она у приземљу. Наше пријатељство је, тако, почело или се наставило, у мојој другој, а њеној трећој години. Биле смо нераздвојне. Најпотреснији тренутак у мом детињству је Маргитин полазак у школу. Ту годину једва сам преживела. Обрадовало ме је кад сам чула да у школи може да се понавља и предложила јој да понови разред, како бисмо, кад ја кренем у школу, заједно биле у истом одељењу. То сам описала у мојој првој књизи за децу “Нећу више да лажем”, у причи “Страшан план”. Маргиту из тог времена памти као буцкасту и ћутљиву девојчицу. Имала је веома строгу мајку. Оног тренутка кад се Маги уписала у музичку школу и почела да свира на клавиру, све дотадашње дечје игре биле су јој забрањене.

- Више није смела да трчи и скаче. Креда, ластиш, лопта, бицикл, ролшуе... Све је представљало опасност за њене руке, прсте. Све је било подређено свирању и клавиру. Кад би изашла напоље, њена мама Деса је налакћена стајала на прозору, помно нас посматрала и опомињала.Сваког јутра пред полазак у школу, иста слика. У тишини, без поговора, Маги седи на клавирској столици, а мама Деса јој грубим покретима уплиће косу у кику. Чупа, затеже. Потом јој ставља капу, шал и рукавице. Тако годинама, све до оног дана, пред крај основне, сећа се Лидија, кад је Маги све то стргнула са себе чим су замакле за први угао.

Ипак, у својим дневничким записима, Маргита подсећа да њена љубав према музици потиче од тога што јој је мајка увек певала док је носила у наручју или је успављивала. Мајчин глас за њу је врхунац музике. Никад ништа јој није замерала.



Успомена из детињства: Маги и Лидија

Лидија је од Маги све учила. Да црта, пише, чита, пева. Заједно су училе енглески. Дванаест година учила је из Магиних књига, расла у њеним хаљинама. Због ње је уписала Осму београдску гимназију.


Најлепше ноге Осме гимназије


Кад је дошло време за студије, Маги је, наравно, желела да се упише на Музичку академију, али, као и увек, умешала се Деса. Иако ју је терала да цео живот подреди свирању, одједном се предомислила. Студирање на Музичкој академији није јој се учинило довољно перспективним. Маги је лако пристала да упише архитектуру. Због лепог Јање. Још у гимназији била је у вези са Угљешом Јањићем, сином архитекте Слободана Јањића (пројектовао зграду ТВ Београд). Љубав према Јањи одвела је Маги нешто касније на тромесечно путовање по Латинској Америци. Његови родитељи живели су тада у Венецуели. После Јање била је у љубави са Срђаном Вејводом, Жиком Тодоровићем, Владимиром Стојићем и Марком Стојименовим.

Сита белих блуза и тегет плисираних сукњи које је носила на јавним часовима и концертима, кад је пред крај основне школе обукла фармерке, више их није скидала. У гимназији је важила за најлепшу девојчицу у школи, али је све копкало какве има ноге.

- За неки гимназијски жур сашила је екстра кратку сукњицу у глокну. Да би свима показала оно што су тражили. Своје лепе ноге. Пред полазак кући пресвукла је фармерке које је понела са собом. А сукњу је мени поклонила. Облачила се изузетно модерно и лепо.

Прекретница у Маргитином животу догодила се у оних годину дана колико је Лидији Николић требало да спреми дипломски испит на светској књижевности. Тада се једна од најбољих и најперспективнијих младих југословенских пијаниста, која је као мала, заједно са Ивом Погорелићем добила понуду да усавршава свирање на клавиру у Москви код врхунских стручњака, окренула рок музици и почела да свира у “Катарини Другој”.



Мала Маргита за концертним клавиром

- Кад сам дипломирала, дошла сам код Маргите да је обрадујем том вешћу - сећа се Лидија. - Од њене мајке сам чула да она свира у “некој групи”. И да је у том бенду бубњеве свирао мали Иван Вдовић Вд, наш друг из улице, а бас гитару Бојан Печар, мој друг из гимназијских дана. Памтим још да је атмосфера у кући била затегнута. И Десин коментар: “Договориле смо се да свира још до краја године, а онда - готово! Је л’тако, Маргита?” Она је ћутала. Јасно је да није прихватила тај договор и да се први пут успротивила мајчиној вољи. А ја никако нисам могла да схватим како је моја другарица са Баха, Хендла, Бетовена, Шостаковича, Дебисија, могла да пређе на рок сцену.

Ударац за ударцем

Игром случаја, у тренутку кад је ЕКВ била у успону и на врхунцу каријере, две пријатељице нису се виђале. Лидија се удала и отишла у Љубљану. Године 1988. посетила је с тек рођеном ћерком Аном Београд. Среле су се на Ушћу. Маргита је била одушевљена бебом. “Какво бело дете!”, ускликнула је.

- Дан касније умрла је Маргитина мајка Деса - каже Лидија. - Од тумора на мозгу. У 56. години. И Десине три сестре умрле су од исте болести. Знам да је Маргита од детињства имала необјашњиве главобоље. Боловала је од епилепсије. Касније и од других болести. Следећи велики ударац за Маги била је смрт пријатеља и сарадника Милана Младеновића. Тада је одлучила да се крсти. Постала је и члан хора у цркви Покрова пресвете Богородице. У Кајмакчаланској улици. Године 1996. остала је и без оца. То је потпуно дотукло. Некако у исто време сазнала је и своју дијагнозу, смртну пресуду после које није имала мотив да се бори за живот. Никоме није рекла да је болесна.

Лидија је од других чула да Маргита има проблем с дрогом. Дуго времена у то није могла да поверује. Питала се зашто свакоме ко се бави рок музиком, мора да се пришије да је наркоман?





Овај Маргитини цртеж није потребно објашњавати
- Знала сам је као вундеркинда, као некога ко је имао све петице у основној, гимназији, у нижој и средњој музичкој школи, ко је био у свему савршен и непорочан. Па ја сам од ње морала да кријем да пушим, јер није то одобравала. Касније сам схватила да су приче о њој тачне. Међутим, о томе никад нисмо разговарале. Знала сам и да је презирала све врсте званичног лечења наркоманије код нас. Из њеног дневника сам видела да је покушавала да се одвикне од дроге, али сама. Недуго после очеве смрти, Маргита је продала велики трособан стан на Славији. Од тог новца купила је два мања стана. Један је издавала, а у другом живела. После шест месеци продала је и стан који је издавала а убрзо и стан у коме је живела. Завршила је у гаражи у Борчи. Све своје успомене расула је по туђим подрумима, поткровљима и становима. Више није знала где јој се шта налази.

- Није имала шта да обуче - прича Лидија Николић. - Долазила је код мене. “Дај ми хеланке... Дај ми ципеле... Нема везе што су ми два броја веће.” Последњи пут код мене је била у јулу 2002, дан пред рођендан моје ћерке. У врло тешком стању. Рекла ми је тада да добро не види, да ме по гласу препознаје. Једва је ходала. После тог доласка изгубио јој се сваки траг.



Неколико дана пред Маргитину смрт, Лидији су заједнички пријатељи јавили да је пала на улици после чега је одведена у Дом за незбринута лица на Вождовцу. Одатле је пренета на Инфективну клинику где је и умрла. Маргита - Маги Стефановић покопана је поред мајке и тетке на Бежанијском гробљу. Требало је да је сахрани Телевизија Београд с којом је раније често сарађивала, међутим, у последњи час то је учинио Атеље 212. Тадашњи управник овог театра глумац Светозар Цветковић све је организовао и одржао говор на Маргитином гробу. Били су велики пријатељи од њене осамнаесте године. Један је од ретких који је Маги помагао. До краја.


Награда у Јапану

Маргита Стефановић је као студент архитектуре освојила трећу награду на међународном конкурсу у Јапану за рад на тему уређења црногорског села Режевићи. Познато је да је дизајнирала етикету за “лозовачу” и знак за “Еуросалон” у улици која се некад звала Маршала Тита, а данас Краља Милана. Тај њен знак је скинут пре неколико година.

Снежана МИЛОШЕВИЋ

Wannabe intervju: Lidija Nikolić

http://wannabemagazine.com/wannabe-intervju-lidija-nikolic/


Upoznajte Lidiju Nikolić, književnicu i autorku dokumentarne biografske povesti “Osećanja. O. Sećanja.” koja je na osnovu “Politikine” ankete “Pamtiću u 2011.” proglašena knjigom godine. Uskoro će se pojaviti i drugo izdanje ove knjige o nezaboravnoj beogradskoj rok heroini Margiti Stefanović, klavijaturistkinji benda Ekatarina Velika. Kao njena najbolja drugarica iz detinjstva i kroz ceo život, Lidija je odlučila da sa čitaocima podeli izuzetno intimnu priču o sebi i Margiti, njihovom zajedničkom odrastanju, snalaženju u strašnom Beogradu devedesetih i, nažalost, tragičnom rastanku. Ovo je priča o dve najbolje prijateljice čije su duše, bez obzira na često nemilosrdne životne okolnosti, ostale zauvek isprepletane.
WANNABE MAGAZINE: Knjigu “Osećanja. O. Sećanja” pisali ste tri godine na osnovu svojih uspomena i onoga što je za sobom ostavila Margita Stefanović, Magi. To su dnevnici, crteži, pesme, pisma, poruke, puni bolne istine o njenoj borbi sa samom sobom. Da li ste otkrili nešto u vezi sa vašim prijateljstvom ili njenom ličnošću čega ranije niste bili svesni?
Lidija Nikolić: Otkrila sam koliko su joj značile uspomene. Svaku čestitku, pismo, razglednicu, ceduljicu koju je tokom života dobila uspela je da sačuva i onda kada je bez svega drugog ostala. Za mene je bilo otkriće i njena vezanost za oca i bliskost sa njim, sudeći po porukama koje su svakodnevno razmenjivali. Njen veliki talenat za crtanje i pisanje takođe je bio nepoznat svima nama. Način na koji mi se obraćala u svojim dnevnicima i pismima koje mi nikada nije poslala, otkrili su mi da sam joj bila važna i da sam bila voljena, a nisam znala koliko. Ostala sam poražena osećanjem da joj nisam dovoljno uzvratila, jer joj u tome, kao ni u svemu ostalom, nisam bila ravna.

Vaše i Margitino upoznavanje, odrastanje i srastanje opisujete kroz knjigu kao sudbinski spoj. Da li je za vas vaše prijateljstvo dokaz da duše zaista na neki način pronalaze jedna drugu i kakvo je to bogatstvo u životu?
Naše prijateljstvo je dokaz da se “srodne duše” pronalaze, ali i da se “suprotnosti privlače”. Ono je potvrda istinitosti ideje, poznate još od “Epa o Gilgamešu”, o neraskidivoj povezanosti dvoje potpuno različitih bića, ali duhovno srodnih. Svesna te različitosti, Margita je još u detinjstvu govorila da smo mi “dva sveta”. Objašnjenje za opstanak našeg prijateljstva izrekla je rečenicom: “Ljubav nas traje!” I dodala, aludirajući na jednu našu igru iz detinjstva: “Srasla su nam leđa, urasla krila, moja su u tebi, tvoja su u meni…” To jeste dragocenost, ali i prokletstvo, kao u jevrejskoj kletvi: “Dabogda imao, pa nemao!”


Lidija Nikolić levo, Margita Stefanović desno

“Osećanja. O. Sećanja” je svedočanstvo Margitine unutrašnje borbe sa sobom, ali i sa stvarnim svetom oko sebe. Bez obzira na svu snagu koju je imala za druge, takvu snagu nije imala za sebe. U jednom od svojih zapisa, ona se i sama pita o tome. Da li vi možete to da nam odgonetnete?
Svima nama je lakše da pomognemo drugima nego sami sebi. Ne može se reći da nije pokušavala… Tražila je spas u ljubavi, prijateljstvu, radu, umetnosti, veri, istočnjačkim mudrostima, lekovitosti smeha. Nažalost, suviše je bilo stvari protiv kojih je morala da se bori: autoritet majke, teret slave, gubitak voljenih, zavist i zavisnost, besparica i bolest. Doživljavala je poraz za porazom o čemu svedoči i ključna reč u njenim zapisima – BEZ!

Margita Stefanović, foto: Srđan Vejvoda

Čitajući knjigu, čini se da je ona najviše žudela za ljubavlju, a ne može se reći da joj dosta ljudi nije pružalo. Koji je to delić emotivne slagalice koji nikako nije mogla da pronađe?
U prvi mah nameće se odgovor da je njen način života osujetio svaku valjanu emotivnu vezu. Ali odgovor nije tako jednostavan. S jedne strane, kao žrtva pogrešnog vaspitanja, bila je sklona potčinjavanju, a zdravi odnosi podrazumevaju ravnopravnost. S druge strane, morala je biti svesna svoje superiornosti i teškoće da pronađe one koji su joj dorasli i taj paradoks rađa jedno od mnoštva pitanja koja ostaju bez odgovora.

U jednom tekstu ste napisali da sa Margitom nikada niste razgovarali o njenom načinu života niti problemu sa drogom. Iako je sasvim jasno da u tome ne leži ni delić suštine vašeg odnosa, da li ste osećali potrebu da joj pomognete i izbavite iz svega toga?
Mnogi koji su bili bliski sa Margitom ostali su posle njenog odlaska sa teškim teretom na duši zbog nemogućnosti da joj pomognu. Pošto nikada nije priznavala da ima problem, ni prihvatala razgovor o tome, niti tražila pomoć, bilo je potpuno nemoguće prekoračiti granicu koju je postavila ili preskočiti zid koji je oko sebe podigla. Mislila je da može sama da se izbavi, u čemu sam je podržavala, rečima i ljubavlju, i takva vrsta pomoći bila joj je dragocena o čemu svedoči činjenica da je do smrti nosila sa sobom u novčaniku moje pismo i “čitala ga kao Bibliju”.

Mnogi koji su je poznavali, pisali su da se ona nikada i ni zbog čega nije kajala. Njena biografija ipak ostavlja drugačiji utisak. Šta vi mislite sada sa ove tačke gledišta?
Kada je govorila o kajanju, pre svega je mislila na svoje opredeljenje da se posveti rokenrolu, a ne klasičnoj muzici, arhitekturi, porodici i deci. Što se drugih stvari tiče, jasno je da je pokajanjem tražila oprost grehova. Okrenula se veri i crkvi, krstila se, pevala u crkvenom horu i ispunjavala svoje sveske molitvama. Premda je isticala da je jedini “pravi greh odbaciti sebe, osnovno Ja s početka”.

Mislite li da bi vam Magi rekla “Jaoo Tiiipeee” za “Osećanja. O. Sećanja” kao što je to činila kada je htela da izrazi oduševljenje nečim što ste uspešno uradili?
Noseći teško breme pisanja ovakve knjige, i ja sam se sve vreme pitala šta bi Margita rekla… Ono čime sam se rukovodila nije bilo “šta je pisac hteo da kaže”, niti šta će reći čitaoci nego na prvom mestu – “šta bi rekla Margita?” Sve moje sumnje i nedoumice raspršila je Zorica Bajin-Đukanović kada je rekla: “Sigurna sam da bi Margita bila radosna da ovo ogledalo drži u rukama!”

foto: Srđan Vejvoda
Kakav je bio Beograd u kojem ste vi odrastale, a kakav je za nas koji sada stasavamo?
U svom pismu sa letovanja 1974, Magi se žali na dosadu, iako je na moru, i jedva čeka kad će kući, pa da opet “klacka po dobrom, starom Beogradu”. 20 godina kasnije naziva naš voljeni grad “strašnim Beogradom” u svojim pismima, dnevnicima, intervjuima, pa čak i u čitulji ocu koju lektor ispravlja promenivši reč “strašan” u “bolan”. No, ona do smrti ne odustaje od svog doživljaja Beograda kao strašnog i ne verujem da bi i danas. Pa ipak, iako je imala prilike da kao i mnogi pobegne iz njega, na pitanje zašto je ostala, odgovorila je: “Jer bez obzira gde se postavim trenutno, shvatim da moj trag vodi do kuće, a to je u Beogradu…”

Kada biste mogli, šta biste promenili u njemu?
Mnogo toga… Nakon tih promena, više ne bi bilo pasa bez doma, dece bez roditelja, ljudi bez posla, bolesnih bez lekova, starih bez hleba i umrlih bez spomena.

O. odvažno. [„Osećanja. O. Sećanja“ – knjiga Lidije Nikolić o Margiti Stefanović]

Wednesday, 19 October 2011

preuzeto sa
http://preslicavanje.blogspot.com/2011/10/o-odvazno-osecanja-o-secanja-knjiga.html

U vreme promocije albuma “Ljubav” Ekatarine Velike, Milan Mladenović je u jednom od intervjua izjavio: "Svaka reč može biti jako dobra ako se upotrebi na pravom mestu i sa pravim osećanjem... Mi smo rešili da pokušamo u novim pesmama na ovoj ploči da prestanemo da se zezamo sa takvim stvarima i da upotrebimo reči (Ljubav, zemlja, istina, sloboda... prim. autor intervjua) onakve kakve jesu i kakve ih je naš narod upotrebljavao pre petsto godina, sa pravim osećanjem..."

Iste godine, po izboru publike magazina „Rock“ (jedinog uticajnog magazina te vrste tih godina) Margita Stefanović bila je trećeplasirana na listi „najboljih klavijaturista“ (muško-ženska kategorija), te je osvojila drugo mesto na listi „najseksipilnijih rokerki“. 
Ova knjiga -  verujem nakon uvida u sve - donosi priču kakva jeste, sa pravim rečima pravim osećajem, kako kaže Milan na početku.
.
„Osećanja. O. Sećanja“ Lidije Nikolić je hrabro, odvažno delo posvećeno jednoj od najvažnijih pojava jugoslovenske/srpske muzičke scene ikada. 
Ali, ovako napisana rečenica u sebi krije zrno nerazumevanja suštine stvari i zato želim tu sumnju odmah da otklonim: „Osećanja. O. Sećanja“ nije (samo) Lidijina knjiga o Margiti. Ovo je knjiga koju su Margita i Lidija zapravo napisale zajedno.
Pisale su je još od detinjstva, onda u danima sazrevanja, zatim i odraslim godinama, sve češće razdvojene životnim putanjama, ali i dalje – zajedno.
Ova knjiga nije biografija, barem ne u klasičnom značenju te reči: krcata crtežima, skicama, dokumentima, zapisima iz Margitinih svezaka, čak i bolničkim nalazima – sve to uokvireno ramom koji Lidija stvara preciznom naracijom i uz poštovanje toka događaja - ova knjiga je zapravo priča o njih dve - i o prijateljstvu koje je trajalo više od četrdeset godina, te svemu što tako duga prijateljstva mogu da donesu: sreću, utehu, razočaranje i gorčinu, posvećenost i ljubav.
I upravo tu se krije najveća vrednost i najviši stepen odvažnosti Lidije Nikolić – autorke, koja u pravim trenucima pravi blagu, ali potrebnu distancu od Lidije Nikolić – Magine prijateljice: u knjizi nisu prećutani čak ni ti gorki momenti, koje bi svaki neiskreni biograf-prijatelj svakako izbegao u finalnoj verziji teksta.
I to je - odvažno.
Nakon sinoćne promocije knjige u SKC-u i konačnog zatvaranja korica knjige koja po obimu i formatu prevazilazi očekivanja (A4 format, gotovo 500 stranica) jasno je da je ovakva knjiga zaista bila neophodna - ne samo obožavaocima Ekatarine Velike i poštovaocima Margite, i ne samo onima koji su prošli pakao čitanja Ilićeve „Vrati unatrag“ >>. Ova knjiga je bila potrebna svima kojima je stalo - kao dodatna, intimnija rasveta na sceni na kojoj se ova životna priča odvijala – koja otkriva šta se dešavalo pre no što su se reflektori uključili i – mnogo važnije – šta se dešavalo posle, kada su reflektori izneti sa scene.































Ova knjiga ne prati pažljivo njenu muzičku karijeru i zvezdane časove slave (iako u knjizi postoji nekoliko epizoda koje dobro ilustruju šta je slava u Srbiji zapravo značila i šta (ni)je donosila njenim nosiocima) – već otkriva i poreklo i suštinu njenog talenta, kao i dubinu ponora koji je pokušala da preskoči – a koji je najbolje oslikan Maginim zapisima iz vremena u kojem je u njenom životu bilo sve manje muzike, a sve više maštarija o muzici, i u kojem je počela da se igra rečima, slovima na papiru, tretirajući ih kao delove ritma i muzike.
Čitanje „Osećanja. O. Sećanja“ traži snage i strpljenja, koje će na kraju biti nagrađeno. Konačno, devet godina nakon Margitine smrti imamo jasniji uvid u putanju najsjajnije zvezde padalice. Lidija Nikolić je i kao Lidija – prijateljica i kao Lidija – autorka uspela da se izbori sa teškim bremenom oličenim i tom zaostavštinom Maginih stvari koje su ležale u podrumu njene kuće, tako da se konačno možemo „osvrnuti mirno na godine prošle“, a to je, valjda, najvažnije.
Zato za kraj ovog prikaza(?) koji će vas, nadam se, inspirisati da knjigu pročitate, ponovo koristim Milanove rečenice, ovoga puta iz intervjua koji je zabeležen 1993. godine, nakon objave poslednjeg albuma Ekatarine Velike i koji nekako povezuje sve važne aktere ove priče:
"Ne osećam grižu savesti, ništa protiv svoje savesti nisam uradio.
Pesma "Ponos", koja zatvara ploču, je o tome da, ako sve propadne, ukoliko se sve naopako desi ili se već dešava, čovek može da kaže miran sam jer se nisam ogrešio o sebe, o svoje standarde".
Bravo, Lidija.
I hvala.

.
p.s.
Knjiga je od danas dostupna u većini knjižara u Srbiji. 
Kako je možete nabaviti po dosta povoljnijoj ceni – saznajte ovde.

SLIKANJE NA TELU - EKV

Slike na adresi http://www.dusangerzicgera.com/sntEKV.html

U bivšoj Jugoslaviji ovaj izraz umjetnosti među prvima primjenjuje Dušan Gerzić Gera, beogradski mladi slikar, di-džej, grafički dizajner - „multi"genijalac, koji je, inspirisan pjesmom „Tattoo", tijela članova kultnog EKV-a oslikao za naslovnicu albuma „Ekatarina Velika", u maniru indijanskih obrednih tetovaža.
Almin Zrno

Gerzić, u to vreme jedan od najintrigantnijih mladih beogradskih umetnika, koji je ubrzo, ne ostavivši nažalost dovoljno dubok trag, shvatio da je "život negde drugde", pobrinuo se za kompletan art direction Ekatarine Velike: od bodi arta na telima članova benda, do dizajna i logotipa. Očigledno zainteresovan i za discipline i oblasti života i stvaralaštva koje se obično nazivaju "graničnim", "spekulativnim" i slično, Gerzić je eksperimentisao sa bodi artom i nimalo slučajno svoju izložbu nazvao "Inicijacije i tetovirunzi".
Aleksandar Žikić (1999)

Magi - neobjavljene fotografije

17 godina bez Milana Mladenovića

http://www.b92.net/kultura/vesti.php?nav_category=271&yyyy=2011&mm=11&dd=05&nav_id=555191



Danas, 5. novembra, se navršava 17 godina od smrti Milana Mladenovića, kultnog rok muzičara čije je stvaralaštvo sa grupom "Ekatarina Velika" (EKV) obeležilo drugu polovinu osamdesetih godina u bivšoj Jugoslaviji.


Mladenović je rođen je 21. septembra 1958. godine u Zagrebu, u šestoj godini se s porodicom odselio u Sarajevo, a 1970. godine u Beograd. U Beogradu je završio 11. gimnaziju u kojoj je krajem 1970-ih, zajedno sa školskim drugom Dragomirom Mihailovićem-Gagijem, osnovao svoj prvi bend "Limunovo drvo".

Godinu dana kasnije formirao je svoj bend "Šarlo Akrobata", zajedno s Dušanom Kojićem-Kojom i bubnjarem Ivanom “Ivicom” Vdovićem, sa kojima je snimio pesme "Niko kao ja", "Ona se budi" i "Mali čovek" i album “Bistriji ili tuplji čovek biva kad”…

"Šarlo akrobata" nije opstao dugo i iz njega su se stvorila dva uticajna rok sastava - Mladenovićeva "Katarina II" i Kojićeva "Discplina kičme".

Tokom 1982. novom bendu se priključila klavijaturistkinja Margita Stefanović Magi, a 1983. basista Bojan Pečar i bubnjar "Šarla akrobate" Ivica Vdović.

U postavi "Katarina II" grupa 1984. godine je objavila istoimeni album, nakon čega Vdović i Mihajlović odlaze iz benda. Grupa je promenila ime u "Ekatarina Velika" i 1985. godine izdala takođe istoimeni album, koji dobija povoljne kritike i skreće pažnju na bend.

Album iz 1986. godine, "S vetrom uz lice", na kojem se nalazi verovatno najslavnija Mladenovićeva pesma "Ti si sav moj bol", lansirala je grupu na sam vrh jugoslovenske rok scene, gde je sa Mladenovićem kao vođom ostala sve do 1994. godine, objavljujući seriju uspešnih albuma.

Tokom rada sa "Ekatarinom Velikom", Mladenovicćje sarađivao kao producent na albumima bendova "Gustaf u njegovi dobri duhovi" i "Fit".


Zajedno sa ostalim članovima benda, Mladenović se 1985. godine pojavio u filmu Gorana Markovića "Tajvanska kanasta", a sledeće godine i u filmu Darka Bajića "Crna Marija" gde igra glavnu ulogu I za koji je napisao kompoziciju "Bus Station".

Krajem osamdesetih napisao je muziku za jednu pozorišnu predstavu, a 1992. godine s članovima grupa "Partibrejkers" i "Električni orgazam" formirao je sastav "Rimtutituki", čija je muzička aktivnost koncentrisana na antiratnu propagandu, i sa kojim je snimio singl "Slušaj 'vamo!".

Singl je objavio Radio B92, a promovisan je koncertom na kamionu koji je kružio ulicama Beograda.

U leto 1994. godine Mladenović je otputovao u Brazil, gde je sa dugogodišnjim prijateljem Mitrom Subotićem Subom i nekoliko brazilskih muzičara snimio album "Angel's Breath".

U avgustu 1994. godine, posle nastupa "Ekatarine Velike" na Festivalu u Budvi, Mladenović je prebačen u bolnicu gde je ustanovljeno da ima rak pankreasa.

Milan Mladenović (36) je umro 5. novembra 1994. u Beogradu. Sahranjen je na Novom groblju u Beogradu. Njegovom smrću "Ekatarina Velika" je prestala da postoji.


Grupa je ukupno izdala sedam studijskih albuma - "Katarina II" (1984), "Ekatarina Velika" (1985), "S' vetrom uz lice" (1986), "Ljubav"
(1987), "Samo par godina za nas" (1989), "Dum dum" (1991), "Neko nas posmatra"
(1993), kao i tri živa albuma.

Najpoznatije pesme EKV-a su "Oči boje meda", "Tattoo", "Modro i zeleno", "Budi sam na ulici", "Kao da je bilo nekad", "Ti si sav moj bol", "Novac u rukama", "Zemlja", "Pored mene", "Ljubav", "7 dana", "Ljudi iz gradova", "Krug" i "Par godina za nas".

U novembru 2006. godine pesma "Par godina za nas" je izglasana za najbolju jugoslovensku pesmu svih vremena u anketi slušalaca Radija B92.

Bojan Pečar umro je u Londonu od srčanog udara 13. oktobra 1998. u 37. godini, a Margita Stefanović je umrla 18. septembra 2002. u Beogradu u 43. godini.

Mnogi muzičari smatraju da je "Ekatarina Velika" jedan od najznačajnijih bendova na prostoru bivše Jugoslavije i na jugoslovenskoj rok sceni uopšte.

U Beogradu, Podgorici i Zagrebu postoje ulice koje nose ime Milana Mladenovića.