EKATARINA VELIKA - DOBAR VETAR UZ LICE

"POP-ROCK" br. 139; januar 1990.
piše: Vojislav Pantić
povodom izbora Ekatarine Velike za rock grupu godine u izboru "Pop-rock-a"




Album "Bistriji ili tuplji čovek biva kad..." (Jugoton, jul 1981) porodio je i zbrisao istovremeno najmoćniju postavu u istoriji beogradskog rock'n'rolla, Šarla akrobatu. Po kratkom postupku. Fanovi sa koncerata znali su da Milan, Koja i Vd neće propustiti priliku da na prvom (a, na žalost, i jedinom) solo-projektu protnu značajno više žestine od one koja se čula sa "Paket aranžmana".

    No, oni drugi, koji su tražili deset novih pesama a la "Ona se budi", ovom pločom, svakako, nisu mogli biti zadovoljni. Zato je njen kvalitet, koji pored čisto muzičkog obuhvata i onaj eksperimentalni aspekt, bio glavni uzrok slabog komercijalnog uspeha. Ova ploča, jednostavno, nije ni zamišljena kao hit-ploča, pa takvih stvari nije ni imala. Nisu to bite ni "O,o,o..." ni "Ja želim jako", iako su se vrtele na radiju. Uz to, ploča je, posle izvesnog odlaganja termina za snimanje, objavljena tek u julu, u vreme kada su klinci već bili na moru. Za ozbiljnu promociju će na jesen biti kasno... Nervoza u bendu, kao rezultat neadekvatne koncertne aktivnosti (dakle i nedovoljnog trošenja viška energije) bila je vidljiva. Milan će kasnije prićati kako je jedini pravi solistićki koncert Šarla održan u LjubIjani, pred oko hiljadu srećnika. Uostalom, u to vreme u Beogradu je i bio trend ,koktel" svirki. Pod firmom BAS redovno je nastupalo više gurpa (i, verujte mi na reč, niko se nije obazirao ko svira prvi. a ko poslednji), no ovo je rađalo problem kod ozvučavanja bendova nestandardnog zvuka odnosno rasporeda instrumenata, kakav je Šarlo upravo bio.Isti problem se ponovio i na koncertima u Poljskoj u jesen 1981. Upravo sa ovim organizaciono - promocionalnim nezadovoljstvima javljao se jak kreativni sukob dve, kako će se sledećih godina ispostaviti, potpuno muzički različite ličnosti - agresivnog i prijavog Dušana Kojića, odnosno nežnog, emotivnog i melodičnog Milana Mladenovića.

    Još jedna bitna ličnost u priči je Goran Vejvoda. Kao jedan od prvih koji su u gradu posedovali novu generaciju sintija (njegov CASIO VL-2 daće 1982. značajan doprinos neobičnom bogatstvu novih zvukova na ploči 0dbrana i poslednji dani' grupe Idoli), bio je, logično, pozvan od strane Vda (Ivan Vdović - bubnjevi) da obogati zvuk Šaria, ali je bio glatko odbijen od strane Kojića. Najviše se, medutim, razočarao Milan. Ideja o sintiju nlje ga napuštala. A Kojić je pretio da će, ukollko Mllan kupi sinti, istupiti iz grupe. E, to je već bilo ozbiljno! Za sinti, koji je toliko želeo, Milan n!)e imao para. Sa tako organizovanim Šarlom, nije ih mogao ni zaraditi. Postojao je, dakle, ravnopravno jak finansijski problem. Milan će ga reiiti tek 1987. Koja ga neće ni rešavati.

    Ipak sinti!

    Krajem sedamdesetlh, Milan Mladenović i Gagi Mihajlović jmali su postavu koja se zvala Limunovo drvo. Kako to obično biva u mnogim domaćim rock'n'roll pričama iz onog vremena, grupa je puno svirala, promenila priličan broj članova i spremala materijal za ploču kod Trulog u Zagrebu. Poslednja formacija: Milan i Gagi - gitare Koja - bas, Vd - bubnjevi, pojavila se aprila 1980. kao predgrupa Pankrtlma. U krajnjem očajanju, novi proboj pokušala je, što je uobičajeno (ali je, začudo, ovde značilo i priličnu pozitivnu promenu u filosofiji) promenom imena. Ovaj, prvi, koncert Šarla akrobate, bio je istovremeno i poslednji za Gagija. Svoja muzička opredeljenja Gagi ce sačuvati sve do jeseni 1981. Posle nekoliko svirki sa Dr. Spirom, i konaćno poslednje (Atelje 212) grupa koja je pratila Dr Splru odlućila je da nastavi svojim putem. Pored Gagija, svirali su još i Švaba (kasnije Du-Du-A, El. Org. - bas) i Dule (bubnjevi). U ovom triju Gagi će sačekati gnevnog Milana i nekako u isto vreme nazvati bend (i patentirati ime!) - Katarina II.

    Tokom 1982. godjne, a u saglasju sa Milanovom ambicijom iz vremena Šarla, bendu se priključuje Margita, nesuđena kuma prvog rock'n'roll grafita u gradu iz ulice Maršala Tolbuhina - neko je, u vreme najluđe Papićeve medijske euforije za Dećaclma (kasnije Idolil na zidu ispisao MARGITA JE DEČAK. Margita je tek 1982 godine uspešno završavala arhitekturu, i, uporedo s tim važila za jednog od najtalentovanijih klasičnih mladih pijanista u gradu. No, energija koju je jedne večen u sali bioskopa Topčiderska zvezda" primila slušajući Katarinu II presudila je u korist sasvim treće stvari - rock'n'rolla.

    Prvog maja 1982. godine, Margita je upoznala Ijude iz i El. Orgazma. Počelo je druženje i tako je upoznala i Milana. Motivisan Margltinom izuzetnom voljom za istraživanje za nju potpuno nove muzike i fenomenalrom tehnikom, Mllan je kupio sinti na kojem je Margita imala prilike da vežba. Konačno (posle povratka sa tromesečnog puta u SAD), Margita postaje stalni član ekipe ispunjavajući time u potpunosti Milanovu potrebu za klavijaturama u bendu. U isto vreme, grupi se priključio i Bojan Pečar (bas, ex. Via Talasj Počeo je ozbiljan rad na materijalu. Postojale su već Treba da se čisti", Vrt", ,Ja znam..." i .Jesen", i postojao je poziv za Zagrebački bijenale, s kog se Katarina vratila dobro primljena od publike, ali i zapažena (pozitivno!) u mnogim novinskim reportažama. (Pitajte Žiklća, svoje oduševljenje nije ni malo skrivao -.Džuboks" br. 164). Zakone profesionalnog bavljenja muzikom, koji su se posle ovakvih uspeha morali poštovati, prvi nije mogao da ispoštuje Dule. Njegova interesovanja, jednostavno, nisu bila dovoljno jaka. Umesto njega, neposredno pred unapred zakazano snimanje u studiju .Druga maca' Enca Lesića, u grupu dolazi Vd. Snimanje kod Enca razvuklo se na pet meseci, ali se snimljena Jesen' već vrtela na Dlskomeru Studlja B i bilo je krajnje vreme da se posao ubrza. U susret je izašla produkcija RTV Ljubljane, zakazano je novo snimanje u .Akvarijusu* i, za ukupno pedeset satl (!), krajem decembra 1983. godine rodena je prva ploča.

    Gagi je takav čovek...

    Naziv prvog albuma (kao i ime grupe - .Katarina II") laika bi mogao prevariti da se radi o još jednom nemaštovitom projektu u jugoslovenskom rock'n'rollu. Stvarnost je bila sasvim suprotna. Na ploči je elegantno promešana Šartova punkoidnost kroz Bojanovo i Margitino klasičarsko nasleđe (muzički), odnosno, Milanova artistička senzibilnost kroz Gagijevu blago naglašenu angažovanost (tekstovi).

    Zaboravljenom Hammond zvuku iz Margitinog sintija, koji je Katarinu II prevlačio patinom nekih ranijjh vremena, suprotstavljaju se ovde nove ideje (suzdržani beli reggae Police, i funk Talking Heads). Posebno to važi za ovo drugo. Headsoidne su ,Ja znam..." i Treba da se ćlsti" (obe verzije). Headsoidan je i Milanov način ispevanja, često recitovanje i brojni krikovi.

    Uz sve navedeno, ploča je nosila sjajan potencijal za koncertno izvođenje. Sve je, zapravo, ostalo u skicama što ide, svakako, na dušu i kratkom roku za snimanje), a tekstovi, iako nadrealistički. sasvim su zgodno bili pamtljivi što je, naravno, produkovalo prave horove oduševIjenih fanova u publici. Zato je i logično da Milan nije mogao da čeka Gagijev povratak iz vojske. Ploču je trebalo hitno promovisati. Kada se Gagi vratio, Katarina II je imala-novog bubnjara (Vda je zamenio Firči) i nekoliko novih stvari, vidno komercijalnijih i stilski ujednačenijih. Ni Gagija, međutim, nije više zanimao ozbiljan rad... Godine 1985, povodom objavljivanja drugog albuma, Mllan će to objasniti ovakvim rečima:

    - Gagi je sjajan gitarista. Međutim, on je čovek koji nikad neće dati sve od sebe da bi grupa što bolje funkcionisala. I, mrzeće ga da pomeri pojaćalo prema sebi, da okrene zvučnik kako bi se bolje čuo. Sve vreme sebe zavarava da nešto radi a, u stvari, ne radi ništa i ništa ne daje od sebe, iako bi mogao mnogo da pruži. Ali, jednostavno, takav je čovek. A za takve Ijude nema mesta - ili ćeš da radlš nešto kako treba ili nećeš da radiš nikako...

    Oči boje meda

    Uspešni koncerti po klubovima i manjim salama - ravnopravno u tri najveća rock'n'roll centra (Zagreb, Ljubljana, Beograd) bili su idealan poligon za ispitivanje novog zvuka. Već na sledećoj ploči pesme će postati komunikativnije, pitkije, ne izgubivši pri tom nadrealističnost i specifičnu muzičku boju. Ovo je potpuno razumljivo ako se pogleda poleđina omota prve ploče - najnekomunikativnije tekstove (mada nikako ne i loše!) - ,Vrt" i ,Platforme" napisao je upravo Gagi.

    Za snimanje drugog albuma odabran je tada tek otvoreni studio SIM, u Zagrebu. Ploča je nastajala tokom janura i februara 1985, imajući neprijatnu sudbinu da svoje izdavanje dočeka u vreme najveće euforije klinaca za Bajagom, Plavim orkestrom i Dugmetom. Za razliku od tri navedena sastava.koji su svoje omote peglali tako da budu po ukusu male dece i starih čika, sa omota albuma grupe Ekatarina Velika, istog nazlva (Gagi je, setimo se, imao pravo na ime Katarina II) gledall su Milan, Magi, Bojan i Firči, iscrtani po licu i telu raznim simbolima (krstovi i drugo), nalik indijanskom obrednom tetovažu. Omot krajnje psihodeličan, čak mističan, pakovao je mnogo otvoreniju ploču od prvenca no, ipak, dovoljno daleku od šablona neophodnog za tiraže izražene u stotinama hiljada primeraka. Otvorenost su nosile pre svega kompozicije ,Modro i zeleno" (istovremeno i favorit dole potpisanog!), ,To sam ja" i .Tatoo". Za ,0či boje meda" urađen je sjajan spot (prvo mesto u referendunnu kritičara ROCK-a te godine). Kritičari su ovoj ploči podarili još tri plasmana u istoj anketi: drugo mesto (kategorija rock sastava) i dva treća - kategorije albuma i singlova (,0či boje meda"), Za reakcije publike, egzaltirane izgledom Malog Loše i Bajage, još uvek je bilo prerano. Konačno, ni EKV nije bila nezadovoljna. Baštu SKC-a je punila kao od šale, Kulušić isto...

    Uz put. .Tatoo" je stigao i na film (Tajvanska kanasta", Gorana Markovfća). Margita fenomenalno glumi sestru glavnog junaka, a ima i bend (naravno, kompletan EKV), koji u pivari izvodi Tatoo". Ovaj aspekt multimedijalnog rada nikako nije zanemarljiv u slučaju EKV. Mllan je snimao film ,Cma Marija", a Žika, sadašnji bubnjar EKV je profesionalni glumac. Margita je radila muziku za dve pozorišne predstave (.Klasni naprijatelj', Tri sestre") i TV-dramu .Plavi, Plavi". Pored toga Margita je sarađivala sa grupom Karlovy Wary, a Milan se bavio produkcijom (Gustav i njegovi dobrl duhovi, Fit.).

    "Ti si sav moj bol"

    Ni 1986. godina nije mogla da prode bez personalnih promena. Ovoga puta, zbog neozbiljnosti je izleteo Firči (Marina, ah, Marina'), a za bubnjeve je seo jedan od najperspektivnijih mladih beogradskih bubnjara - Ivan Ranković, zvani Raka, bivši član grupe Tvrdo srca i velike uši. Njegovim dolaskom EKV nije dobila samo dobrog svirača svog instrumenta, već i kompletnog muzičara. Raka je solidan gitarista, dakle (barem idejno) mogao je doprineti kvalitetu novih kompozicja. Studio SIM je takođe imao novog gosta. Zvao se Emulator II i predstavfjao je prvi pravi sampler u našim krajevima. Pisac ovih redova se i te kako seća Margitine radosne face po povratku iz Zagreba. Ono što je iz ove saradnje čovek / mašina izašlo, slušao je radosno nekoliko nedelja kasnije... Svojim magičnim bojama, Emulator II je (što u oblasti korišćenja samplera u našim krajevima nije mnogo čest slučaj) doprineo pravom oplemenjenju zvuka EKV. Pametno, sve je to na sve strane rašireno u produkciji, pa je krajnji produkt bila vedra, jaka, skoro navijačka (u kompozicljama ,Ti si sav moj bol i ,Budi sam na ulici") ploča, pod nazivom ,S vetrom uz llce". Jasno, primedba nekih mojih kolega da ploča suviše duguje vinilnim ostvarenjima grupe Simple Mlnds stoji, no, čini mi se da nije sramota dobro i pošteno pozajmljivati od onih najvećih.

    Dalje, ova ploča ima neviđeno dobru dinaniiku (za naše uslove, naravno), do vrhunca dovedenu EKV filosofiju u tekstovima, veliki hit - .Novac u rukama", i konačno, najmoćniju EKV pesmu do danas - .Tl sl sav moj bol" - onu istu koja će i najdrvenije na koncertima uspevati da razdrma. Lično, spisku pomenutih pesama rado bih pridodao .Kao da je bllo nekad', .Stvaran svet oko mene i Soba" koje su muzički najjaće, a koje svojim egzotičnim ritmičko-melodijskim rešenjima donose sasvim nov kvalitet opusu EKV. Sve zajedno, sasvim dovoljno za novu uspešnu seriju svirki i za dobre plasmane u godišnjim anketama: u anketi kritičara ROCK-a album je zauzeo četvrto mesto, a sama EKV je na petom (rock sastavi), i četvrtom mestu (scenski nastup), a Marglta na trećem (instrumenti sa klavijaturom). Iste godine, EKV snima živi album (5.11., Kulušić) koristeći na najbolji način rastuću populamost. Dobrom živom pločom ,EKV - live 1986." grupa je na najbolji način raznim pametnjakovićima dokazala da dobri zapisi sa živih dešavanja nisu karakteristika samo Engleza i Amerikanaca. (Čast Orgazmu, Valjku, i Kazalištu!). No, shodno svojoj lepršavoj pnrodi i neviđenoj energiji, Raka odlučuje da ode iz sastava kako bi, kao gitarista, sa svojim starim drugarima iz Tvrdog srca napravio Ulicu od meseca. '

    "Ljubav"... ah. Ljubav

    Godina je 1987. Opet novi bubnjar, opet dobar, ovog puta Žika Todorović iz Dlscipline kičme. Ploča rađena u leto. Milan će kasnije za ROCK pričati kako ovaj, četvrti studijski album u karijeri grupe, nazvan ,Ljubav", nije pretrpeo veliki uticaj od strane producenta Teodora Janija (Theodore Yanni). U redu, nemam prava da nekom imputiram da greši, pogotovu kad priča o svom sopstvenom projektu (pa on je prisustvovao svim snimanjima) ali ja zaista stojim da je Janijeva zasluga u uspehu ovog albuma kod publike velika. Pre svega, to je snažna rock ploča, sa agresivnim gitarama i pumpajućom ritam-sekcijom. Drugo, to je ploča koja zvuči začuđujuće živo, gotovo kao da je snimana all together kako se radilo početkom šezdesetih... Treće, (a to je svakako i producentova zasluga), uspeo je da oseti hit (Zemlja). Pričajući posle nekog vremena sa ljudima iz PGP RTB-a, zaprepastio sam se zbog činjenice da na ovu pesmu niko u prvom momentu nije računao. A ona je zapravo nosila jednu snažnu, Ijudsku poruku koja je morala da privuče... Intimno, tekstovi su jača strana ove ploče. U stvari, ako bi se složili da je, muzički, ,S vetrom uz lice" najinteresantnija EKV ploća, tad EKV zaista svoj muzički iizraz na albumima koji slede postepeno pojednostavljuje, dobijajući time prostor za emitovanje (naroćito koncertno!) atomske enegije svirajući nešto lakše forme. Samo ovako radena ploča mogla je EKV preseliti a malih sala u velike hale. Imajući ovo u vidu, jasno je kako je EKV mogla tako lako da puni halu ,Pionir" (kapaciteta oko 6000 mesta) dva dana uzastopce. Još nešto je vrlo bitno. Čini se da je ova ploča kod publike probudila neke sasvim nove, tople emocije, a to upravo zbog takvih tekstova. Milan je to ovako objasnio:

    Svaka reč može biti jako dobra ako se upotrebi na pravom mestu i sa pravim osećanjem... Mi smo rešili da pokušamo u novim pesmama na ovoj ploči da prestanemo da se zezamo sa takvim stvarima i da upotrebimo reći (Ljubav. zemlja, istina, sloboda... prim. V. P) onakve kakve jesu i kakve ih je naš narod upotrebljavao pre petsto godina, sa pravim osećanjem...

    U izboru kritičara ROCK-a, .Ljubav" se 1987. godine nalazi na drugom mestu. U izboru publike, EKV ima čak šest plasmana: peta mesta (kategorije .rock sastav 1987., ,pevač 1987.' i .scenski nastup 1987."), četvrto mesto (kategorija ,albumi 1987.') te dva Margitina plasmana (treće mesto - klavijaturisti, odnosno drugo mesto - .najseksepilnija rockerka").

    »Samo par godina za nas"

    Vreme današnje, godina 1989. Posle uspešne turneje u 1988. godini, grupa je ponovo ušla u studio i svoji peti studijski album završila krajem januara. Ploća ,Samo par godlna za nas" izaziva podeljena mišljenja kod krrtičara, često pnlično negativna. O čemu se međutirn, radi. Otkrivši recept za stvarnje solidne komercijalne ploće, EKV je ovu ploću osmislio po ugledu na prethodnu, zadržavši karakterističnu EKV liriku i prepoznatljiv zvuk, ali sve zajedno još više uprostivši. To je siguran put i vrlo verovatno zvući konstatacija da EKV ne može da snimi lošu ploču. Takođe verovatno izgleda činjenica da EKV i od najjednostavnije melodije može da izgura hit. Na ovim prostorima oni još uvek nemaju adekvatne plagijatore, a znajući ih, odnosno znajući koliko oni zaista žive muziku koju sviraju, teško da će pravih plagijatora ikad imati.

    Pričajući o najsvežijim momentima iz delovanja grupe, obavezno moram da pomenem da kvalitet njihovog scenskog nastupa i ove godine ide uzlaznom linijom, te da po čvrstoj i moćnoj svirci uživo sada u zemlji zaisla nemaju konkurente. Publika to itekako oseća. EKV je jedan od retkih bendova koje i danas, u surovo vreme nacionalnih podela, može ravnopravno dobro napuniti sale u Ljubljani, Zagrebu i Beogradu.

    Konačno, svojim ovogodišnjim nastupom na Festivalu EBU u Novom Sadu, EKV je skinula još jednu bezrazložnu mistifikaciju o domaćem rock'n'rolfu. Dokazala je da rock sastav, ako se profesionalno i pametno ponaša može dobro zvučati i preko televizije.

    Verujući, intimno, u snagu i nepresušnu kreativnost pojedinaca i celog benda, toplo se nadam da će ovo priznanje inicirati neku, makar malu pozitivnu promenu, koja u ovako sušnim domaćim muzičkim vremenima može delovati kao prava pozitivna injekcija.

    Jer, kako drukčije da sačuvaš sebe od promene sem putem promene...

    Sve naravno, još jednom, pre svega za dobrobit rock'n'rolla...

    ======================================================

    DODATAK:
    "UKUS NESTAŠNIH"; br. 4 ; januar 1995.
    piše: Petar Janjatović



    Pred rat, avgusta 1991. izlazi im album "Dum-dum". Na omotu Milan sa srebrnim pištoljem uperenim u slepoočnicu. Za njega, koji je roden u Zagrebu, kao klinac živeo u Sarajevu a ključne stvari doživeo i ostvario u Beogradu, umiranje jedne zemlje je sigurno bilo veoma bolno. Album "Dum Dum" je stigao u vreme kada je rock muzika postala potpuno marginalna stvar. Pesme kao "Zabranjujem", "Glad", "Hladan", "Bledo" više nisu imale do koga da dopru.

    Ratno vreme Ekatarina Velika je provela kao i većina drugih muzičara: zbunjeno i zanemelo. Sa kolegama Milan je početkom 1992. godine formirao ad hoc grupu Rimtutituki i snimili su sugestivnu pesmu "Slusaj ' vamo" sa ključnim refrenom "Mir, brate, mir". Zatim je počeo rat u Bosni.

    Leta 1993. godine, posle duže pauze, sa Markom Milivojevićem za bubnjevima i Dragišom Uskokovićem - Ćimom na basu objavili su, sada već poslednji album "Neko nas posmatra" na kome se, za mnoge sasvim neočekivano, naišli Milanovi tekstovi ispunjeni optimizmom i verom u budućnost. Povodom te ploče je izjavio: "Da sam 1980. mogao da zavirim u današnje vrerne, mislim da bih bio zadovoljan sobom. Ne osećam grižu savesti, ništa protiv svoje savesti nisam uradio. Pesma "Ponos ostaje", koja zatvara ploču, je o tome da, ako sve propadne, ukoliko se sve naopako desi ili se već desava, čovek može da kaže miran sam jer nisam ogrešio o sebe, o svoje standarde."

    Početkom septembra 1993. EKV zajedno sa Električnim orgazmom i Partibrejkersima odlazi u Prag i Berlin gde na koncertima nazvanim "Ko to tamo pjeva" sviraju zajedno sa zagrebačkim Vješticama. Sviraju pretežno pred publikom koju čine ljudi sa prostora bivše Jugoslavije.

    Par meseci posle toga Milan odlazi u Brazil kod svog druga Mitra Subotića koji je svojevremeno u Novom Sadu delovao pod umetničkim imenom Rex Ilusivi. Mitar i Milan su već ranije radili zajedničku muziku, a ovog puta sa brazilskim muzičarima snimaju neobičan, ezoteričan materijal pod nazivom "Anđeoski dah". Milan u isto vreme gostuje na snimanju ploče jedne brazilske pevačice. "Andeoski dah" je zasada daleko od ušiju publike ali nudi pitak eksperiment, poigravanje udaraljkama i glasom, nudi jednog drugačijeg Milana, zainteresovanog za muziku tog nekog trećeg sveta, zainteresovanog za dalja muzička koračanja. U isto vreme se zanima za nove instrumente pa tako počinje da vežba trubu. Svoje planove ipak ne uspeva da ostvari. Čovek koji je vrlo davno proniknuo laž i mimikriu zaustavljen je na pola puta. Ne baveći se banalnim i direktnim slikama, na svojim pločama je svojevemeno iscrtao buducnost koja nas je snašla, pevajući mnogo pre raspada Jugoslavije da je ostalo "Još samo par godina za nas", da "Tonemo" da je ovo ipak Zemlja za nas, zemlja za sve naše Ijude" i da treba ostati. Ne predavati se i ne otići. Njegovu poruku su shvatale samo hiljade klinaca u publici i niko više. Političari i onako nemaju pojma o rok muzici.

    Poslednji put kad sam s njim razgovarao za novine, leta 1993. za kraju intervjua sam mu, sasvim slučajno, postavio pitanje, šta misli koliko je godina ostalo za nas. "Jedino trideset, četrdeset. Za tebe i mene".

Нема коментара:

Постави коментар